Informatička industrija jedna je od najmoćnijih i najbogatijih. Oko nje se vrti sve više i više novca, moći i prestiža. A što se više razvijamo, ovisniji smo o njenim proizvodima i uslugama. Mada je mnogo stvari izmišljeno baš kako bi se pomoglo čovječanstvu, čovjek je u sve većoj nevolji, nezaposlenost i socijalna isključenost rastu, time i siromaštvo, a velik udio u tome ima upravo informatička industrija.

Ljudi su izgubili vrijednost u poslu, kompjuteri i strojevi će bolje napraviti posao nego čovjek sa svojim manama i pogrješkama. Nisu li i nama samima draže stvari koje je napravila ljudska ruka jer su jedinstvene, nego one koje su napravili strojevi i kojih ima milijun istih? Čovjek se više ne može ni dokazati kad se protiv stroja ne možeš boriti. Onaj posao koji je nekoć radilo četvero ljudi sada radi jedan stroj, koji ne zahtijeva ni plaću ni prevelika ulaganja u sebe. Nekad je bilo potrebno 400 čistača za čišćenje ulica grada, a sad je potreban jedan čovjek koji vozi stroj i taj će istu količinu posla napraviti u manje vremena i s manje troškova. Stroj nema djecu, nikad nije bolestan, nikad nije loše volje i uvijek savršeno obavlja svoj posao. Dok s druge strane, od ljudskih resursa uvijek možemo očekivati sve to, ali ljudi unose u svoj posao sebe, što znači da je za neke proizvode ključno i važno da u sebi nose baš sve te ljudske mane i vrline. Mada su strojevi korisne stvari, moramo si priznati da stroj zamjenjuje čovjeka na sve više životnih područja. Nezaposlenost raste, svjedoci te nesreće postajemo sve više svakim danom, a nezaposlenost dovodi do siromaštva i socijalne isključenosti. Budući da je sve više nezaposlenih, potražnja pada i dolazi do rezanja radnih mjesta opet i opet. Svjetski lider u profesionalnim softverima, njemački SAP, najavio je ukidanje 3000 radnih mjesta, tako i druge tvrtke, kao Siemens, BHP, Nokia i Alcatel. Iako nemaju potražnje, razvijaju nove softvere kako bi zamijenile čovjeka i smanjile sebi troškove koje čine plaće za radnike. Čovjek kojega je zamijenio stroj ima obitelj, a nezaposlen je i siromašan. Nedostatkom novca nije ugrožen samo jedan čovjek, nego i članovi njegove obitelji. Djeca iz obitelji nezaposlenog postaju obilježena jer živimo u društvu koje i dalje teži ka materijalnom i često se vrednuju one osobe koje imaju više novca. Ta će djeca vjerojatno imati poteškoća u osnovnoj školi s knjigama, kino ulaznicama, izletima itd., neće upisati željenu srednju školu. Čak i ako budu htjela na fakultet, neće se upisati zbog financijskih poteškoća, a svi znamo koliko školovanje zahtijeva. Takva djeca neće imati dobar društveni život zato što će im se dotad stvorene veze u trenu prekinuti, odnosno neće više biti s prijateljima s kojima su počeli graditi svoj život. Postat će osobe koje nisu sigurne u sebe i svoje sposobnosti. Jednoga dana radit će posao koji ne vole, bit će manje produktivna što opet dovodi do scenarija da stroj mijenja čovjeka na polju koje je čovjeku najviše potrebno, a to je da radi, stvara i skrbi za sebe i svoju obitelj. To su posljedice na materijalnom polju, no mnogo su teže i ozbiljnije one duhovne i emotivne posljedice. U nezaposlenim obiteljima dolazi do raskola među članovima obitelji. Npr. hranitelj obitelji ostaje bez posla, obitelj nema novca za podmirenje osnovnih životnih potreba (struja, voda, plin…), svi postaju nervozni i krive jedni druge zbog neimaštine, a krive jedni druge jer ne mogu okriviti pravoga krivca. Dolazi do svađa, teških riječi a nerijetko i do fizičkog nasilja. Zdravlje nezaposlenih odnosno siromašnih ljudi je ugroženo. Stres i nezadovoljstvo zbog gubitka posla uzrokuju i gubitak zdravlja jer samo zadovoljan čovjek je zdrav čovjek. Kod nas su sreća i zadovoljstvo usko povezani s novcem. Da se vratim zdravlju! Bolestan čovjek iziskuje bolničku skrb i usluge zdravstva, a i to netko mora platiti. No, on sa svojom bolešću ne može naći posao jer nitko ne želi zaposliti bolesnog radnika. Siromašan je čovjek  i socijalno isključen. Poznat je podatak da se u školi djeca više druže sa djecom kojima roditelji mogu priuštiti više, nego s onom djecom kojima se ne može priuštiti baš sve što zažele. Pročitala sam da je 10% stanovništva Hrvatske socijalno isključeno, dakle oko 44000 osoba. Nerijetko čujemo da je osoba koja nema Facebook socijalno isključena, izgubila je svoj status u društvu, što je, razumije se, neopravdano, ali je postalo praksa i jedina prihvatljiva komunikacija. Verbalna komunikacija oči u oči izgubila je svoj smisao i vrijednost jer je sve lakše preko kompjutera i interneta. Ljudi su postali otuđeni i izgubljeni. Ne snalaze se u svakodnevnim situacijama s drugim ljudima, tako da i bezazleni razgovor predstavlja poteškoću i stvara probleme. Povećana socijalna isključenost postaje sve veći problem te nezaposlen čovjek teže nalazi posao zbog izgubljenih veza i komunikacije. Mnogi siromašni si ne mogu priuštiti kompjuter i Internet, a sve više poslovnih ponuda se nalazi na internetu. Imućnici u informatičkom svijetu  mogli bi pomoći socijalnim slučajevima, od kojih su mnogi upravo zbog njih izgubili posao, ali to rijetko čine jer misle da bi time naštetili sebi. Stvara se jedan začarani krug između informatičke industrije i običnih ljudi, iz kojeg je izgleda nemoguće izaći. Koliko god nam strojevi pomogli (ja upravo koristim stroj dok pišem ovo),toliko i odmažu pojedincu i društvu u cijelosti. Pod utjecajem informatičkog rasta i hladnoće informatičkog svijeta u kojem živimo, čini se da smo i u srcu postali hladni i socijalno neosjetljivi prema potrebitima. Organiziraju se razne dobrotvorne akcije, što je pohvalno, ali u tim akcijama organizatori najčešće nađu svoju korist. Još uvijek imamo nezaposlenog pojedinca, kojega treba naučiti „pecati“, a ne dati mu „ribu“. U svemu tome  baš je taj pojedinac ostao po strani, nezaštićen i nedovoljno dobar da bi nadmašio stroj. Ni položaj žena u informatičkoj industriji nije baš povoljan. Naime, posao povezan s informatikom  još uvijek se smatra muškim poslom. Od malih nogu djevojčie se igraju „Barbikama“, a dječaci autićima, koje naravno pokreću mali kompjuteri. Žene se znaju služiti računalom, slati SMS-ove, ali iz nekog razloga ne zanima ih informatika i poslovi povezani s informatikom. Pretežito su muškarci oni koji nastavljaju s učenjem čisto informatičkih predmeta već na fakultetu.

Koliko je god, i meni samoj, već i kod pisanja ovog eseja, informatička industrija uvelike olakšala posao, i nekada ne možemo zamisliti bilo što započeti bez televizora, mobitela, kompjutera itd., upravo je nekome otežala i zagorčala život. Čovjek je, pokušavajući učiniti život lakšim, to na neki način i uspio, ali pitamo li se nekad jesmo li pretjerali i koja je cijena napretka i tehnologije? Slušajući naše bake i djedove, ponekad sa sjetom razmišljam kako je prije sve bilo jednostavno. Odnosi među ljudima bili su zdraviji i humaniji, a ljudi sretniji.