Poezija jest ovdje da otvara, ispire i liječi rane, stare i nove. Svaki stih prodire kroz najčvršće barijere, otkriva dio po dio naših strahova, sumnja i čežnji te, razgolitivši nam dušu, pred svima nas ostavlja zatečenima, zbunjenima i ranjivima. Fragmente moje duše skuplja i ponovno rasipa tek jedan od mnogih pjesnika.

Njegove nježne i sanjive riječi poznaju moju dušu, pristaju joj, riječi tako tople “nježno boluju od uspomena na njegovo djetinjstvo”, noseći teret tuge i nostalgije koju moj poeta trpi otkako je napustio svoj dom. Zbunjen, ranjiv i suviše nježan, ne uklapa se u gradski život gdje caruju hulje, probisvijeti, lopovi, varalice i pijanci. Plavo nebo ne vidi on u tom gradu. Vidi samo nepoštenje, nesreću, blud, razvrat, glad, neimaštinu i sveopću iskvarenost. Nebo je plavo samo na selu, kao što je i trava samo tamo zelena, voda bistra, a životinje vjerni drugovi. U gradu je sve bezlično, stopljeno s masom,a dobroćudne životinje, u čijoj bi neiskvarenosti jedino uživao, susreće samo mrtve u izlozima ili  pak lišene slobode i doma, primjerice konja upregnutog u kočiju.

Duša mu pripada selu, majci i ocu, priprostim seljacima, ali njegove riječi pripadaju gradu gdje će ih netko moći razumjeti. Rastrgnut između sela i grada, prošlosti i sadašnjosti, alkohola i žena, moj poeta ne može dugo izdržati. Prerano se razočarao u svijet, ljude i samo postojanje, odao se alkoholu ne bi li pomoću njega, makar na sat ili dva zaboravio spone koje ga neraskidivo vežu za selo, što ga je ostavio za sobom. Žene su u njegovu životu spominjane u pjesmama, nazivao ih je pogrdnim riječima, proklinjao što su dio njega. Samo se jedne sjetno prisjeća, i samo jednoj je stihovima uputio nježne riječi, kao što je to običavao dok su ljubovali pod istim nebom. Unatoč svoj nesreći i boli koju osjeća, ostao je “srcem isti, cvale mu u licu oči kao različak u raži”… Što li je morao tim očima prestati gledati stvarnost i prijeći na onu stranu zrcala gdje su samo sjenke i obrisi, tek jedan čovjek – crni, crni! Agonija, osamljenost, slabost, nesposobnost odupiranja halucinaciji prodire mi u dušu, lomeći je na djeliće, krhotine od kojih svaka zasebno krvari tugom, tjeskobom i bespomoćnošću. Taj crni čovjek, crni, crni, već je sjeo na krevet, tik do glave moga poete i po “odvratnoj knjizi prstom vuče”, mrmljajući mu retke, poznate događaje “nekog raspikuće”. Oči ovog nestvarnog gosta sjaje čudnim sjajem, uživa u onome što iščitava. Čita retke duše kontradiktorne samoj sebi - “živio je u kraju najogavnijih hulja i lopova, a bio je divan, usto poeta i jednu je ženu od četrdeset ljeta zvao djevojčurom i svojom dragom”. Nespretne je duše očito i sam bio. Unatoč umjetnosti koju je nosio u sebi i umjetnosti koju je stvarao, nije poznavao tajnu one koja mu je najviše trebala – nije znao biti i ostati sretan u tom životu koji ga je neminovno prevario. Gleda kroz prozor, gleda u daljinu, leđa je okrenuo nezvanom kletom gostu u naslonjaču. Sjaj mjesečine, zvuk kopita drevnih jahača, pjev zloguke noćne ptice… Kamo se spremaš pobjeći, pjesniče moj? Kakav topot te mami, dok mjesečina obasjava tvoju želju za bijegom, sada dok imaš priliku? - Eno, sudba kleta glavom je klonula, sjedi nepomično u naslonjaču, neće za tobom. Bježi! Kreni! Ne možeš, ponovno te sjeta i nostalgija priječe da ideš dalje. Zar je ovo vrijeme da se prisjećaš djetinjstva i seljačke kuće žutokosog dječaka? Ne možeš li se trgnuti, odvojiti od tih okova koji te cijelog života vuku dnu? Nema više vremena. “Mjesec je umro”, zora dolazi, crni čovjek se lagano budi. A kad svjetlost malo obasja sobu, nađe se Jesenjin sam u njoj, u cilindru nezvanog kletog gosta. On sam pored razbitog zrcala”.

Jesenjinova poezija budi ono najtužnije u meni, otvara moju najslabiju stranu, iako ni inače nisam nešto jaka. Emocije kojima zamjeram što su uništile Jesenjina, iste su one što mene guraju naprijed, ili vuku dnu, ali one nisu slabost, one su samo teret koji se mora naučiti nositi. Moj poeta je ljubio, i neće ljubiti više, a ja njega i ovaj život ljubim sada… i ljubit ću ih , vjerujem, zauvijek.