Informatička industrija i problem siromaštva na prvi pogled su možda nespojivi pojmovi. O društvenoj isključenosti bi se možda već i mogla odmah, iz općeg znanja, razviti rasprava. Ovaj općeniti pogled naveden u prošlim rečenicama nije potpuno točan, siromaštvo ima najmanje jednu prepoznatljivu poveznicu s računalima, a to je projekt “One Laptop per Child” (Jedan laptop za svako dijete) o kojemu će poslije biti više govora. Društvena isključenost se, nažalost, u ovdje navedenom slučaju odnosi na položaj žena u tom velikom carstvu.

O podređenosti žena u većini životnih sfera još uvijek se može govoriti. Istina da kako vrijeme odmiče sve manje imamo materijala za prigovor, ali ipak je prisutna razlika. SAP magazin je u ljeto 2006. objavio opširni članak u tri dijela s naslovom “Žene u informatičkoj industriji”. Tema je pad broja žena u informatičkoj industriji i nastavak tog negativnog trenda. Dva desetljeća su vlade, škole i sveučilišta, čak i grupe unutar same informatičke industrije pokušavale pružiti potporu ženama za pristupanje tom zanimanju, čak i vršili lagani pritisak na poslodavce ili njih same. Ali brojke jesu li uspjeli govore same za sebe, a ja ću se poslužiti njima jer nije toliko puno vremena prošlo da bi se to moglo značajno promijeniti. U jednoj visoko razvijenoj Velikoj Britaniji, Britanski Državni zavod za statistiku iznio je ovakve podatke: 1997. žene su činile 27% zaposlenih u informatičkoj djelatnosti, a 2004. tek 21%. U određenim sferama posla, npr. programiranju i održavanju, postotak je blizu jednoznamenkastog broja. Ovaj pad očitujemo na dva kraja – sve manje ih se odlučuje obrazovati za to zanimanje, ali i one koje se odluče za njega spremne se napustiti svoj posao. Dodala bih, odlično plaćen posao sa odličnim uvjetima, jer suprotno od dotadašnjeg stanja, žene su 2005. godine postale bolje plaćen spol za obavljanje istog posla kao muškarci. Usto, ocijenjene su kao spol koji se može više hijerarhijski uspeti i napredovati. One su spretnije, a time pogodnije i traženije, u dijelovima posla gdje su potrebne vještine ophođenja, što je spajanje informatičkog i poslovnog svijeta u izlaganju, međusobnoj komunikaciji i onoj s drugim tvrtkama – ukratko, umijeće rada s ljudima. Dobar voditelj projekta češće je žena, naprosto imaju različiti raspon talenata od muškaraca. Čitajući ovo, dolazimo do pitanja što onda uopće može biti krivo za ovaj nerazmjer u informatičkoj profesiji?

“Djevojčice ne zanima stroj sam po sebi. One žele rezultat.” – rečenica je Margaret Moran kojom ulazimo u srž problema. Djevojčice već kroz svoje školovanje ne vide svu paletu mogućnosti za buduće zanimanje u informatičkom smjeru i krivo ih se smatra manje zainteresiranima. One se koncentriraju “samo” na ono što se može učiniti računalom. Nasuprot njima, dječake od malih nogu zanima “kopanje” po fizičkim dijelovima računala i tako stvaraju dojam da je računalo njihovo područje, a informatika samo popravak računala, instaliranje i programiranje. Zanimljiva je i druga analiza mišljenja djevojaka od 11. do 18. godine u kojoj konačni rezultat pokazuje kako, čak i ako su zainteresirane za obrazovanje u tom smjeru, misle da će raditi administrativni ili uredski posao! Druga problematična grupa su žene koje su stupile u taj posao pa ga napustile. One zamjeraju prevlast muškaraca u njihovom zanimanju i politiku takve industrije, te nametnuti životni ritam koji često isključuje majčinstvo. Zbog roditeljstva izgube mogućnost napredovanja jer nisu više toliko fleksibilne za obveze, a navode kao problem i da nemaju potporu osoba u istoj situaciji – drugih žena koje bi im pomogle sa narušenim samopouzdanjem. Promjenu je potrebno tražiti u samom korijenu - u ranoj dobi treba zadržati zanimanje djevojčica i djevojaka za informatiku na način da im se demonstriraju konkretni rezultati koje će dobiti korištenjem tehnologije, a ne da im to područje ostane nešto apstraktno i “muško” i tako se udalje od njega.

Da nebi ostalo sve na negativnom, ima vrlo pozitivnih primjera kako informatika pomaže ljudima koji se suočavaju s društvenom isključenošću. Oštećeni sluh se popravlja umjetnom pužnicom, a njome upravlja malo i vrlo komplicirano računalo. Invalidska kolica kod nepokretnih ljudi pokreće također malo računalo, na sve inovativnije načine. Zadnji je osmišljen sustav za pokretanje jezikom, koje već žele “posuditi” i strastveni igrači računalnih igrica za lakše upravljanje! Računala za slijepe su također puno olakšala obrazovanje tih ljudi i pomogla im u društvenoj prilagodbi. Dakle, informatika je pridonijela i razvoju medicinskih pomagala te vidimo vrlo dobru suradnju dviju znanstvenih grana – informatike i medicine.

U duhu pozitivnih tema, dolazim i do siromaštva, gdje su prije nekoliko godina pokrenuta vrlo značajna zbivanja. “One Laptop per Child” je jedinstvena udruga jer kako i samo ime govori, svrha joj  je omogućiti dobro obrazovanje siromašne djece uz pomoć računala. Nicholas Negroponte (profesor s MIT-a - Massachusetts Institute of Technology ) je 2002. godine iz prve ruke iskusio koliko su računala u Kambodži promijenila život i obrazovanje tamošnjoj djeci, te se u njemu rodila ideja o spomenutom projektu. Ona je omogućiti jeftina prijenosna računala siromašnoj djeci u zemljama trećeg svijeta, zemljama koje su tek u razvoju. Udruga OLPC je osnovana 2005. i krenula u misiju obrazovanja. Njihov proizvod, OX laptop, je potpuno prilagođeno dječje računalo, jednostavno i lako upotrebljivo, a vrijednost mu je malih 100 dolara. Nazvan je “malim strojem s velikom misijom” jer ima zbilja jedinstvene karakteristike. Neke od njih su: veličina manje knjige, ekran posebno prilagođen da se može dobro vidjeti slika i na suncu, jer mnoga od te djece imaju školu na otvorenom. Vrlo je otporan i izdržljiv, a i ekološki prihvatljiv jer troši malu količinu električne energije za svoj rad, a kod nekih postoji i mogućnost napajanja vrtnjom ugrađene ručke (kurble). Osim karakteristika, bitan je i potpuno drugačiji dizajn, za djecu naprosto neodoljiv. Yves Behar je dizajner koji ga je osmislio i odmah bio nagrađen za svoj trud britanskom nagradom za dizajn.

Unatoč najavama i stvarno prekrasnoj ideji koja je prešla u djelo, udruga OLPC nije uspjela distribuirati svoja računala u količini koju su predviđali, željeli ili sanjali. Cijena ni danas još nije spuštena do obećanih 100 dolara i rijetke su zemlje u kojima se djeca masovnije služe njima: Ruanda, Haiti, Etiopija, Mongolija, Kambodža…  Druga generacija zove se XO-2 i tipkovnica računala je na dodir, performanse su još bolje i “drže fige” da poluči više uspjeha od prve koja je ispala fijasko.. Za 2012. je već planirana treća generacija, koja bi bila zadivljujućih mogućnosti: savitljivog ekrana dimenzija 8.5×11 inča, vodootporan, dvostruko tanji od iPhonea, sa bežičnim napajanjem i potrošnjom energije manjom od jednog vata, naravno – u potpunosti osjetljiv na dodir. Predviđa se da će XO-3 imati cijenu od samo 75 američkih dolara, što su zlobnici već nazvali vrlo optimističnim, kao i godinu kada bi bio pušten u prodaju. I hrvatska je našla svoje mjesto u ovoj humanitarnoj organizaciji. 2008. godine registrirana je udruga “OLPC Hrvatska” i iste godine u Zagrebu je gostovao izvorni osnivač  Nicholas Negroponte. Možda je lijepo napomenuti da smo druga europska zemlja koja je osnovala svoj ogranak OLPC-a. Cilj je isti, samo baziran na našu zemlju.

Ako ostanemo u okviru naših nacionalnih problema, malo se vratimo unatrag, još se svi sjećamo strke i nervoze oko nabave udžbenika za tekuću školsku godinu koja je do kraja bila napeta i neizvjesna. Kada će doći? Gdje? Kako? Po internetu je u to vrijeme kružila ideja e-udžbenika, neke stranice su otišle korak dalje i zamolile skeniranje kupljenih udžbenika i javno objavljivanje. Mogla su se čuti samo šuškanja kako je to hvalevrijedna ideja, koliko bi to bilo jeftinije i ekološki prihvatljivije, ali opet bi bila potrebna informatizacija naših škola. Kada bi se ovo ostvarilo u bližoj ili daljoj budućnosti, mogućnosti za osnovnoškolce, srednjoškolce i studente bile bi s ovog današnjeg stajališta bezgranične. Informatika bi nam omogućila školovanje bez (pre)skupih knjiga i približila obrazovanje siromašnima koji bi izdvojili novce samo za jedan laptop. Po mogućnosti OX laptop koji bi koštao manje nego godišnja cijena školskih knjiga.

Ima li još materijala za govor o siromaštvu i pomaže li ljudima u toj situaciji informatička industrija? Ima. Linux je vrijedan spomena, pogotovo jer mnogo ljudi ni nezna što je on točno. To je operativni sustav, cijeli sustav osnovnih pokretačkih programa kao što je Microsoftov Windows. Ali on radi po koncepciji otvorenog koda – besplatan je i time kod određenih grupa korisnika (npr. siromašniji) velika konkurencija Windowsima. Potaknuti time, Microsoft je najavio izlazak svog operativnog sustava pod imenom "Windows XP Starter Edition" koji bi bio jeftiniji ali i manje opremljeniji u odnosu na njihove “pune” pakete. Cijena bi bila značajno manja – 30 dolara u usporedbi s, na primjer, Home Editionom koji košta 180 dolara. On bi bio i zakinut za neke mogućnosti, pa bi njegov opis bio ovakav: mogao bi pokretati samo 3 aplikacije odjednom, neće biti mogućnosti umrežavanja, više osoba prijavljenih na jedno računalo te reprodukcije nekih formata, a najveća rezolucija iznosila bi 800x600. Zbog ozbiljne konkurencije definitivno bi došlo do spuštanja svih cijena i napokon bi profitirali kupci, ne samo svjetski divovi koji drže monopol.

Dokazano je, nadam se, da siromaštvo i informatička industrija nisu nespojivi ni proturječni pojmovi. Vidimo to čak i samo kod OLPC-a, svojevrsnog sinonima za povezivanje naslovnih pojmova, no vidimo još nešto... Radi se, napreduje, i pomaže, ali može to i bolje. Sama ideja je veliki napredak, ali rad još ne donosi željene rezultate. Ne sumnjam da u budućnosti hoće!

Informatička industrija i problem siromaštva na prvi pogled su možda nespojivi pojmovi. O društvenoj isključenosti bi se možda već i mogla odmah, iz općeg znanja, razviti rasprava. Ovaj općeniti pogled naveden u prošlim rečenicama nije potpuno točan, siromaštvo ima najmanje jednu prepoznatljivu poveznicu s računalima, a to je projekt “One Laptop per Child” (Jedan laptop za svako dijete) o kojemu će poslije biti više govora. Društvena isključenost se, nažalost, u ovdje navedenom slučaju odnosi na položaj žena u tom velikom carstvu.

O podređenosti žena u većini životnih sfera još uvijek se može govoriti. Istina da kako vrijeme odmiče sve manje imamo materijala za prigovor, ali ipak je prisutna razlika. SAP magazin je u ljeto 2006. objavio opširni članak u tri dijela s naslovom “Žene u informatičkoj industriji”. Tema je pad broja žena u informatičkoj industriji i nastavak tog negativnog trenda. Dva desetljeća su vlade, škole i sveučilišta, čak i grupe unutar same informatičke industrije pokušavale pružiti potporu ženama za pristupanje tom zanimanju, čak i vršili lagani pritisak na poslodavce ili njih same. Ali brojke jesu li uspjeli govore same za sebe, a ja ću se poslužiti njima jer nije toliko puno vremena prošlo da bi se to moglo značajno promijeniti. U jednoj visoko razvijenoj Velikoj Britaniji, Britanski Državni zavod za statistiku iznio je ovakve podatke: 1997. žene su činile 27% zaposlenih u informatičkoj djelatnosti, a 2004. tek 21%. U određenim sferama posla, npr. programiranju i održavanju, postotak je blizu jednoznamenkastog broja. Ovaj pad očitujemo na dva kraja – sve manje ih se odlučuje obrazovati za to zanimanje, ali i one koje se odluče za njega spremne se napustiti svoj posao. Dodala bih, odlično plaćen posao sa odličnim uvjetima, jer suprotno od dotadašnjeg stanja, žene su 2005. godine postale bolje plaćen spol za obavljanje istog posla kao muškarci. Usto, ocijenjene su kao spol koji se može više hijerarhijski uspeti i napredovati. One su spretnije, a time pogodnije i traženije, u dijelovima posla gdje su potrebne vještine ophođenja, što je spajanje informatičkog i poslovnog svijeta u izlaganju, međusobnoj komunikaciji i onoj s drugim tvrtkama – ukratko, umijeće rada s ljudima. Dobar voditelj projekta češće je žena, naprosto imaju različiti raspon talenata od muškaraca. Čitajući ovo, dolazimo do pitanja što onda uopće može biti krivo za ovaj nerazmjer u informatičkoj profesiji?

“Djevojčice ne zanima stroj sam po sebi. One žele rezultat.” – rečenica je Margaret Moran kojom ulazimo u srž problema. Djevojčice već kroz svoje školovanje ne vide svu paletu mogućnosti za buduće zanimanje u informatičkom smjeru i krivo ih se smatra manje zainteresiranima. One se koncentriraju “samo” na ono što se može učiniti računalom. Nasuprot njima, dječake od malih nogu zanima “kopanje” po fizičkim dijelovima računala i tako stvaraju dojam da je računalo njihovo područje, a informatika samo popravak računala, instaliranje i programiranje. Zanimljiva je i druga analiza mišljenja djevojaka od 11. do 18. godine u kojoj konačni rezultat pokazuje kako, čak i ako su zainteresirane za obrazovanje u tom smjeru, misle da će raditi administrativni ili uredski posao! Druga problematična grupa su žene koje su stupile u taj posao pa ga napustile. One zamjeraju prevlast muškaraca u njihovom zanimanju i politiku takve industrije, te nametnuti životni ritam koji često isključuje majčinstvo. Zbog roditeljstva izgube mogućnost napredovanja jer nisu više toliko fleksibilne za obveze, a navode kao problem i da nemaju potporu osoba u istoj situaciji – drugih žena koje bi im pomogle sa narušenim samopouzdanjem. Promjenu je potrebno tražiti u samom korijenu - u ranoj dobi treba zadržati zanimanje djevojčica i djevojaka za informatiku na način da im se demonstriraju konkretni rezultati koje će dobiti korištenjem tehnologije, a ne da im to područje ostane nešto apstraktno i “muško” i tako se udalje od njega.

Da nebi ostalo sve na negativnom, ima vrlo pozitivnih primjera kako informatika pomaže ljudima koji se suočavaju s društvenom isključenošću. Oštećeni sluh se popravlja umjetnom pužnicom, a njome upravlja malo i vrlo komplicirano računalo. Invalidska kolica kod nepokretnih ljudi pokreće također malo računalo, na sve inovativnije načine. Zadnji je osmišljen sustav za pokretanje jezikom, koje već žele “posuditi” i strastveni igrači računalnih igrica za lakše upravljanje! Računala za slijepe su također puno olakšala obrazovanje tih ljudi i pomogla im u društvenoj prilagodbi. Dakle, informatika je pridonijela i razvoju medicinskih pomagala te vidimo vrlo dobru suradnju dviju znanstvenih grana – informatike i medicine.

U duhu pozitivnih tema, dolazim i do siromaštva, gdje su prije nekoliko godina pokrenuta vrlo značajna zbivanja. “One Laptop per Child” je jedinstvena udruga jer kako i samo ime govori, svrha joj je omogućiti dobro obrazovanje siromašne djece uz pomoć računala. Nicholas Negroponte (profesor s MIT-a - Massachusetts Institute of Technology ) je 2002. godine iz prve ruke iskusio koliko su računala u Kambodži promijenila život i obrazovanje tamošnjoj djeci, te se u njemu rodila ideja o spomenutom projektu. Ona je omogućiti jeftina prijenosna računala siromašnoj djeci u zemljama trećeg svijeta, zemljama koje su tek u razvoju. Udruga OLPC je osnovana 2005. i krenula u misiju obrazovanja. Njihov proizvod, OX laptop, je potpuno prilagođeno dječje računalo, jednostavno i lako upotrebljivo, a vrijednost mu je malih 100 dolara. Nazvan je “malim strojem s velikom misijom” jer ima zbilja jedinstvene karakteristike. Neke od njih su: veličina manje knjige, ekran posebno prilagođen da se može dobro vidjeti slika i na suncu, jer mnoga od te djece imaju školu na otvorenom. Vrlo je otporan i izdržljiv, a i ekološki prihvatljiv jer troši malu količinu električne energije za svoj rad, a kod nekih postoji i mogućnost napajanja vrtnjom ugrađene ručke (kurble). Osim karakteristika, bitan je i potpuno drugačiji dizajn, za djecu naprosto neodoljiv. Yves Behar je dizajner koji ga je osmislio i odmah bio nagrađen za svoj trud britanskom nagradom za dizajn.

Unatoč najavama i stvarno prekrasnoj ideji koja je prešla u djelo, udruga OLPC nije uspjela distribuirati svoja računala u količini koju su predviđali, željeli ili sanjali. Cijena ni danas još nije spuštena do obećanih 100 dolara i rijetke su zemlje u kojima se djeca masovnije služe njima: Ruanda, Haiti, Etiopija, Mongolija, Kambodža… Druga generacija zove se XO-2 i tipkovnica računala je na dodir, performanse su još bolje i “drže fige” da poluči više uspjeha od prve koja je ispala fijasko.. Za 2012. je već planirana treća generacija, koja bi bila zadivljujućih mogućnosti: savitljivog ekrana dimenzija 8.5×11 inča, vodootporan, dvostruko tanji od iPhonea, sa bežičnim napajanjem i potrošnjom energije manjom od jednog vata, naravno – u potpunosti osjetljiv na dodir. Predviđa se da će XO-3 imati cijenu od samo 75 američkih dolara, što su zlobnici već nazvali vrlo optimističnim, kao i godinu kada bi bio pušten u prodaju. I hrvatska je našla svoje mjesto u ovoj humanitarnoj organizaciji. 2008. godine registrirana je udruga “OLPC Hrvatska” i iste godine u Zagrebu je gostovao izvorni osnivač Nicholas Negroponte. Možda je lijepo napomenuti da smo druga europska zemlja koja je osnovala svoj ogranak OLPC-a. Cilj je isti, samo baziran na našu zemlju.

Ako ostanemo u okviru naših nacionalnih problema, malo se vratimo unatrag, još se svi sjećamo strke i nervoze oko nabave udžbenika za tekuću školsku godinu koja je do kraja bila napeta i neizvjesna. Kada će doći? Gdje? Kako? Po internetu je u to vrijeme kružila ideja e-udžbenika, neke stranice su otišle korak dalje i zamolile skeniranje kupljenih udžbenika i javno objavljivanje. Mogla su se čuti samo šuškanja kako je to hvalevrijedna ideja, koliko bi to bilo jeftinije i ekološki prihvatljivije, ali opet bi bila potrebna informatizacija naših škola. Kada bi se ovo ostvarilo u bližoj ili daljoj budućnosti, mogućnosti za osnovnoškolce, srednjoškolce i studente bile bi s ovog današnjeg stajališta bezgranične. Informatika bi nam omogućila školovanje bez (pre)skupih knjiga i približila obrazovanje siromašnima koji bi izdvojili novce samo za jedan laptop. Po mogućnosti OX laptop koji bi koštao manje nego godišnja cijena školskih knjiga.

Ima li još materijala za govor o siromaštvu i pomaže li ljudima u toj situaciji informatička industrija? Ima. Linux je vrijedan spomena, pogotovo jer mnogo ljudi ni nezna što je on točno. To je operativni sustav, cijeli sustav osnovnih pokretačkih programa kao što je Microsoftov Windows. Ali on radi po koncepciji otvorenog koda – besplatan je i time kod određenih grupa korisnika (npr. siromašniji) velika konkurencija Windowsima. Potaknuti time, Microsoft je najavio izlazak svog operativnog sustava pod imenom "Windows XP Starter Edition" koji bi bio jeftiniji ali i manje opremljeniji u odnosu na njihove “pune” pakete. Cijena bi bila značajno manja – 30 dolara u usporedbi s, na primjer, Home Editionom koji košta 180 dolara. On bi bio i zakinut za neke mogućnosti, pa bi njegov opis bio ovakav: mogao bi pokretati samo 3 aplikacije odjednom, neće biti mogućnosti umrežavanja, više osoba prijavljenih na jedno računalo te reprodukcije nekih formata, a najveća rezolucija iznosila bi 800x600. Zbog ozbiljne konkurencije definitivno bi došlo do spuštanja svih cijena i napokon bi profitirali kupci, ne samo svjetski divovi koji drže monopol.

Dokazano je, nadam se, da siromaštvo i informatička industrija nisu nespojivi ni proturječni pojmovi. Vidimo to čak i samo kod OLPC-a, svojevrsnog sinonima za povezivanje naslovnih pojmova, no vidimo još nešto... Radi se, napreduje, i pomaže, ali može to i bolje. Sama ideja je veliki napredak, ali rad još ne donosi željene rezultate. Ne sumnjam da u budućnosti hoće!