Homoseksualnost se definira kao emocionalna, seksualna i fizička sklonost i privlačnost prema osobama istog spola. Drugim riječima, poticaji na koje osoba erotski odgovara dolaze od osoba istog spola. Ženska homoseksualnost poznata je još i pod nazivom lezbijstvo. Zanimljivo je reći da homoseksualnost u ljudi postoji u prosijeku oko 15%, bez obzira na vjeru, kulturu i rasnu pripadnost. Taj broj nam govori da na planetu Zemlji postoji 900 milijuna homoseksualnih osoba. Također u Hrvatskoj koja broji 4.5 milijuna stanovnika ima 600 000 homoseksualnih osoba. U mnogim su kulturama istospolne veze društveno prihvaćene kao normalan oblik ljudskog ponašanja. U našem pak društvu mnogi ljudi vjeruju kako je seksualni kontakt između dva muškarca bolestan i nemoralan, a seksualni kontakt među ženama ne samo bolestan i nemoralan već nemoguć.
Istraživanja su pokazala da na homoseksualnu orijentaciju među ostalim utječu i biološki, odnosno nasljedni čimbenici. Naime, istraživanju su podvrgnute dvije grupe ispitanika: skupina muških homoseksualaca i skupina muških heteroseksualaca. Rezultati su potvrdili ranije nalaze da je INAH 3 – treća intersticijska jezgra anteriornog hipotalamusa – čak dvostruko veća kod heteroseksualnih muškaraca nego kod homoseksualnih. Moguće je da je ta jezgra uzrok homoseksualnosti. Također su usporedili veličinu prednjih spojnih vlakanaca u mozgu kod homoseksualnih muškaraca i heteroseksualnih muškaraca i žena te utvrdili da je kod homoseksualnih muškaraca značajno veća. Utvrđene su i razlike u veličini hijazmatske jezgre između homoseksualnih i heteroseksualnih muškaraca. Unatoč svim tim podacima koji pokazuju da to nije bolest, niti opredjeljenje, gotovo polovica država u svijetu zabranjuje homoseksualnost, a desetak je kažnjava smrću. U Hrvatskoj seksualne manjine čine jednu od najugroženijih i najdiskriminiranijih skupina. Danas svjedočimo situacijama u kojima se homoseksualne osobe podvrgavaju fizičkom i psihičkom maltretiranju od strane ljudi iz svoje okoline, ali i svojih roditelja i prijatelja. U razdoblju od 2002. do 2005. čak 51,3 posto homoseksualaca i biseksualaca doživjelo je u Hrvatskoj neku vrstu nasilja i to najčešće psihološko nasilje, poput uvreda i psovki.
O tome do koje mjere maltretiranje homoseksualnih osoba može otići, pa čak i kad se radi o posebno bliskim odnosima između majke i djeteta, govori nam primjer dvadesetjednogodišnje Ane Dragičević iz Rijeke koju je majka kao šesnaestgodišnjakinju prisilno odvela u psihijatrijsku bolnicu kada je uvidjela da njezino dijete pokazuje sklonosti prema pripadnicama istog spola. Djevojci je tako upropaštena mladost, nije stigla završiti školu, a "zaradila" je i probavne smetnje, noćne more te druge psihičke probleme, piše Jutarnji list. U bolnici je doživjela nebrojene seksualne terapije, tijekom kojih se suočavala s pitanjima tipa "Koga bi izabrala za partnera, dečka ili curu?". Kada bi se nakon silnih psiholoških pritisaka Ana odlučila "priznati" da preferira dečke, u njenom bi se kartonu zabilježio pomak u liječenju. Često je vezivana pojasom, navlačena joj je luđačka košulja, davane su joj injekcije, razne tablete, a nerijetko je stavljana u izolaciju. Nakon proživljene petogodišnje torture, Ana osjeća strah, ima stalne noćne more, a na živčanoj bazi su joj se pojavile i probavne smetnje. Još jedan primjer u našoj državi, točnije Zagrebu, svjedoči o brutalnom odnosu društva prema mladiću koji je nakon dogovora preko interneta došao na mjesto sastanka i tamo bio pretučen od grupe mladića koji su ga na prijevaru doveli. Što se tiče konkretnog primjera iz svijeta, u Drugom svjetskom ratu Hitler je samo u Njemačkoj dao ubiti 50.000 homoseksualaca. U vrijeme nacizma homoseksualci su obilježavani ružičastim trokutom koji je danas simbol borbe protiv homofobije i represije homoseksualnosti, odnosno potiskivanja sklonosti prema istom spolu.
Anketno istraživanje, provedeno krajem 2005. među homoseksualnim osobama, pokazalo je da je tijekom četiri godine gotovo 40 posto sudionika istraživanja doživjelo psovke i uvrede, 20 posto ih je doživjelo prijetnje fizičkim nasiljem, a 14 ih je posto bilo i fizički napadnuto. Oko trećina ispitanika doživjela je neku vrstu seksualnog nasilja, od seksualnog zadirkivanja i viceva do silovanja, a žene su i u toj populaciji češće žrtve: njih 37,8 posto naspram 22 posto muškaraca. Počinitelji fizičkog nasilja najčešće su nepoznate osobe na javnim, otvorenim mjestima, a istraživanje je potvrdilo i da su žrtve težih oblika nasilja anksioznije, depresivnije i nižeg samopoštovanja od onih su doživjeli samo verbalno nasilje.
Nameće nam se pitanje otkud takav stav prema homoseksualcima, odnosno homofobija? Homofobija je prvenstveno uzrokovana neinformiranošću. Kao što je slučaj sa seksizmom i rasizmom, ljude se uči da budu homofobični. Mitovi o lezbijkama, homoseksualcima i biseksualcima se nastavljaju prenositi u našem društvu unatoč dostupnosti točnih informacija. Vrlo malo djece dobije objektivne informacije o takvim osobama; mnogi odrasli nastavljaju vjerovati u stereotipe koje su naučili u djetinjstvu, a neke vjerske i konzervativne organizacije promoviraju laži o lezbijkama i homoseksualcima. Psiholozi smatraju da sve što je novo i strano u početku izaziva strah u društvu, no tog se straha nikako ne bismo trebali rješavati nasilnim ponašanjem i verbalnim maltretiranjem.
Mnogi ljudi izjavljuju da nemaju ništa protiv homoseksualaca, već im smetaju gay parade koje organiziraju i tako svima nameću svoju seksualnost. No, ciljevi takvih parada nisu promoviranje i pokazivanje u javnosti, već borba protiv neravnopravnog položaja i nasilja koje svakodnevno doživljavaju. Svi ljudi kojima su prava na neki način zakinuta, bili to radnici kojima je smanjena plaća ili učenici koji su nezadovoljni provođenjem državne mature, ustaju protiv toga i to im se i uvaži, no kada netko ustane protiv nasilja i maltretiranja osoba koje su to izazvale držanjem za ruke, odijevanjem ili ponašanjem, prosvjed završi bacanjem suzavca i eksplozivnih boca na paradu. Pitanje je tko je tu ustvari problem, homoseksualci ili homofobi?
Istraživači tvrde da priroda stvara homoseksualce jer se na taj način pokušava obraniti od prenapučenosti na Zemlji na kojoj vrlo skoro ne bi bilo mjesta za nove generacije. Pa možemo li ih osuđivati zbog toga što im je još prije rođenja predodređeno da budu takvi? Što je šesnaestogodišnja djevojka učinila da sada trpi psihičke probleme zbog proživljene teške traume? Možemo li ih kriviti što s tim pokušavaju normalno živjeti, na narušavajući baš ničija prava? Danas učimo kako su u prošlosti bijelci neljudski postupali s crncima, katolički svećenici s hereticima, no vjerovali mi ili ne, ta se povijest opet ponavlja i to nekoliko stotina godina kasnije u takozvanom demokratskom društvu. U vrijeme zlostavljanja djece, pedofilije, prostitucije i drugih ozbiljnih problema današnjice, mi diskriminiramo i omalovažavamo ljubav između dviju osoba, a u najgorem slučaju spuštamo se na razinu nasilnika i zlostavljača. Otkud nam pravo odlučivati tko će kako živjeti i u koga biti zaljubljen? Svi koji to i dalje čine homoseksualnim osobama, neka imaju na umu da bi i njihova djeca mogla biti takva. A pobornicima uvjerenja da je to ipak bolest, mogu samo dodati da je i Dawnov sindrom bolest, ali to ne znači da takve osobe treba maltretirati i marginalizirati u društvu. Homoseksualci nisu jedina skupina koja se na neki način razlikuje od ostalih, pa nastavimo li ljude i dalje odbacivati i ugrožavati zbog toga što su različiti, prijeti nam ozbiljna društvena katastrofa.
