Vjerojatno se pitate što je to u ženskim časopisima tako očaravajuće pa tjera mase (ženskog spola naravno!) da troše novac na njihovu kupovinu i vrijeme na njihovo proučavanje? Pripadnici muškog svijeta reći će da je to „droga“ koja uništava pomno planirano društvo, kućanice koje nisu trebale doživjeti emancipaciju, da su ženski časopisi upravo ono što je ženu s krpom u ruci pretvorilo u ženu s Manolo Blahnik cipelama na nogama.
Nažalost, morat ću razočarati pripadnike muškoga roda. Stereotipe i predrasude ostavimo u 60-ima, gdje im je i mjesto.
Pa dobro, ako to nije čar časopisa, što je?
Ulaskom u pubertet svaka djevojka dobije potrebu da bude „lijepa“. Pritom nikako ne mislim na unutarnju ljepotu jer se čini da ta ista gubi na značenju u to doba. Mislim na ljepotu koja nas klasificira u „modele“ i one koji to jednostavno nisu. Netko se jednom davno dosjetio da bi se to dalo itekako unovčiti. Možda je to doista bilo vrijeme 1960-ih, kada je potreba žene da postane samostalna i samosvjesna procvala, ali nitko od nas to ne može jamčiti. Jedino što je sigurno je to da se brandovi poput „Cosma“, „Vougea“ i inih prodaju munjevitom brzinom i grabe na kioscima.
Industrija koja ženi govori kako treba izgledati, ponašati se i koja određuje sve buduće trendove, pokazala se ne samo profitabilnom nego i vrsnim oruđem manipulacije.
Postotak proizvodnje i nastanak „visoke mode“ ne samo da vrtoglavo raste od kada takvi časopisi postoje nego usporedno s njima raste i postotak žena zaposlenih na vodećim položajima – počevši od voditelja prodaje u financijskim društvima pa sve do organizatora partyja.
Možda će se nekome učiniti smiješno da 40 ili 50 stranica ispunjenih tekstovima o kaputima i haljinama, sjenilima i sjajilima, kremama i losionima ili slikama cipela i još malo cipela doista može utjecati na nekoga. Kao što je davno rečeno (tko zna kada je to bilo!) – sve je stvar prezentacije. Morate primijetiti lijep omot i lijepu djevojku na naslovnici. Naravno, zbog toga taj časopis morate i prolistati. Onda ćete, htjeli ili ne, shvatiti da se u njemu nalaze i neke jako lijepe sitnice. Možda bi vam doista trebao takav baloner. Doista, ljubičasta je sad u modi i bilo bi šteta propustiti tako povoljnu kupovinu. A uz taj baloner ide i… hm, možda ona lijepa košuljica na 27. stranici? Da, išla bi savršeno. Negdje u tim trenutcima, kada kombiniranje odjevnih predmeta sa stvarima iz tog istog lijepog časopisa postane navika, čitanje se pretvori u stil života. Promicanje stava „svi mi možemo biti lijepi i uspješni“ bolje ide kada je zapakirano u lijepu i uspješnu osobu, zar ne?
Tu dolazimo do osnovnog i najvažnijeg problema.
U jednom periodu svoga života, prije ili kasnije, tinejdžerka s početka priče shvatit će da ipak ne mogu baš SVI biti lijepi i uspješni. Shvatit će da je to, u većini slučajeva, rezervirano za djecu već lijepih i već uspješnih i da će njoj biti potrebno mnogo više truda, rada i emocionalne snage kako bi se uspela na jednu takvu poziciju (ako ikada i uspije!).
Da, to je svakako negativna stavka i veliki problem. Promoviranje stila života riskantan je zadatak koji ne mogu svi obavljati.
Osobno na ženski časopis, npr. „Cosmo“, gledam kao na izazov. Da, dobro ste me čuli. Izazov. Pokušat ću objasniti. Ima nešto u glatkim stranicama i slikama koje se na njima nalaze, nešto u mirisu po prvi put prelistanog časopisa koji vam obećava da je život o kojemu sanjate baš tu, iza ugla.
Radi se o sljedećem. Dok će neki, manje borbeni i samopouzdani, reći da su takvi časopisi donijeli samo probleme, da pune ženske glave nebuloznim i priglupim idejama, ja ću reći da tome časopisu treba prići s dozom želje da zaigrate igru. Jer vidite, stil života kakav prodaju brandovi, stil života o kojemu sanjaju djevojčice, doista može postati stvarnost ako se za njega borite. Netko će poticaj da ostvari svoj san pronaći u slavnom nogometašu, u povijesnoj osobi, u novcu, ali postoje i oni koji će svoj poticaj pronaći u konkretnom propagiranju onoga što žele i onoga o čemu sanjaju. Kada danima gledate u sliku cipela za koje ste uvjereni da bi Vam dobro stajale, kako onda odoljeti tome da se za te cipele trudite, da ih pokušate zaraditi i staviti na posebno mjesto police s obućom?
Naravno, danas će apsolutno svaka pojava doživjeti kritiku. Neke će kritike biti opravdane. Možete kritizirati vladu koja ne dopušta pravo na vlastiti odabir i koja ne rješava prava homoseksualaca, možete se boriti da prestane nasilje nad životinjama, možete govoriti o pravima mladih ljudi na zaposlenje koje im nitko ne osigurava, ali nasuprot svemu tome, postojat će obični, emotivni, ljudski snovi koji će žudjeti za onim možda malo površnijim, možda manje plemenitim, žudjet će za stvarima na koje je stavljena cijena i čija je vrijednost unaprijed određena. Baš zato, kritika ženskih časopisa gubi svoj smisao. Svi smo mi samo ljudi, svi mi želimo neku stvar koju smo vidjeli, možda, na 27. stranici nekog časopisa. Ja sam uvjerena da su osim preuveličanih problema, ženski časopisi donijeli i mnogo više, onu jednu iznimno važnu stvar koju sam spomenula na početku – pretvorili su ženu sa krpom u ruci u ženu sa Manolo Blahnik cipelama na nogama (ili su nam barem omogućili da o tome sanjamo!). Zašto onda ne bismo – ja ću svoje cipele imati i to ne samo na 27. stranici časopisa!
Ivona Namjesnik, IV a
