...ili Priča bez detalja, ispričana na lijep način radi čitatelja raznih godišta
Mama mi je oduvijek govorila: „Moraš se paziti ljudi koje ne poznaješ. S njima nemoj razgovarati. Ako te netko nešto pita, odgovaraj kratko i idi dalje svojim poslom.“ Mislim da sam u svom kratkom životu više-manje slijedila ta pravila. Pokušavala sam i još uvijek pokušavam biti korektna prema ljudima koje poznajem, kao i prema strancima. No što se događa kada se u vaš život zaplete cijeli niz situacija zbog kojih imate osjećaj manje vrijednosti?
Svima nam je znano da živimo u malenome gradu. Dolazak iz grada kao što je Đakovo u grad kao što je Pakrac za mene je bio šok. Iskreno govoreći, grad mi se isprva nije činio nimalo privlačnim. Smatrala sam ga mrtvim gradom. Djeca su me u početku mrzila jer nisam bila dio „škvadre iz vrtića“, mislili su da samo "šefujem" i teško sam se prilagođavala. S vremenom sam pronašla osobe kojima mogu vjerovati. Neki su me prihvatili više, neki manje, no meni je najvažnije da sam otkrila neke važne pogodnosti života u maloj sredini. Da, mi ovdje nemamo mogućnosti za lude zabave i provode kao naši vršnjaci u većim sredinama, ali zato imamo vrijeme. Vani mogu ostati dvostruko duže nego moja rođakinja u Đakovu. Možda ovdje nema ponude sportova i/ili hobija kojima bismo se mogli baviti, ali uvijek imamo mogućnost otkriti nešto novo. Premda su ovo sitnice, naučila sam ih cijeniti. Nažalost, život u malom gradu prate ogovaranje, osuđivanje, klevetanje, razne priče i tajne za guranje pod tepih.
Mediji svakodnevno izvještavaju o silovanjima, napastovanjima, fizičkom i psihičkom zlostavljanju djevojaka. U malome gradu, u sredini kao što je naša, jednu takvu tajnu prilično je teško zgurati pod tepih. Ipak, donedavno nisam vjerovala da se takve stvari događaju u OVAKVIM sredinama. Mi smo premali, prezaštićeni i nemamo nikakve veze s bolesnicima „s onu strane granice“. Na svoju veliku žalost, nedavno sam se uvjerila u suprotno. Znate, kada čitam o tome kako se djevojke/žene boje podići svoj glas i reći – čujte, dogodilo se da… Kada pročitam da ih je bilo strah, to me razbijesni. Ljuta sam jer se osjećam zakinutom da i sama podignem svoj glas. Zašto bi netko vjerovao ako se o takvim situacijama uopće ne govori i ako o njima samo čitamo?!
Još kao djevojčica čvrsto sam odlučila da ću naiđem li na sličan problem reći, tražiti pomoć i riješiti ga uz pomoć drugih ili sama. Nedavno sam naišla na takav problem. Nisam sigurna je li priča podobna za sve čitatelje, ali… ne želim da završi pod tepihom. Nikoga od onih kojima sam je ispričala nije ostavila ravnodušnim, naprotiv, zabrinula ih je i zahvalna sam na tome. Želim da znate da se takve stvari ne događaju samo u velikim gradovima, da smo mi jednako izloženi promiskuitetu i napastovanjima.
Nakon posjete bolesnoj prijateljici išla sam kući kada me zaustavio mladić, star otprilike 20-25 godina, tražeći smjer prema KTC-u. Iskreno, nisam to smatrala čudnim jer ljudi se stalno gube. Zapamtila sam da je kombi bio bijele boje i vjerojatno bih ga prepoznala, ali da se sjećam tablica – teško. Čak ne znam ni jesu li bile daruvarske… Nisam pridavala pozornost vozaču, kombiju, tablicama, cijeloj sceni. Istina da nisam baš snalažljiva u prostornoj orijentaciji, ali Bože moj, put do KTC-a znam. Stajala sam leđima okrenuta mladiću svijetlosmeđe kose, svijetlih očiju, kože boje karamela, s malim pjegicama po licu, gotovo neprimjetnim (uvijek primjećujem takve gluposti) i objašnjavajući gdje se nalazi KTC, začula sam njegove...blago rečeno, uzdahe. Okrenula sam se prema kombiju i pogledala ga. Lice mu je bilo čudno, gledao me ravno u oči i osjetila sam iznenadan nalet straha. Bilo je oko 14 sati, ali činjenica da smo nas dvoje sami nasred ulice, nije mi ulijevala povjerenje. Kada sam spustila pogled… Bože moj! Nekako ne možeš ne primijetiti činjenicu da netko sjedi na vozačevu mjestu otkopčanih traperica, bez bokserica i… ruke mu nisu bile na volanu. Ostala sam skamenjena. Nisam sigurna koliko puta sam tijekom toga dana ponovila "O, moj Bože! " Čini se apsurdnom ta rečenica, ali komentar uistinu nije mogao biti drugačiji. Nisam bila uplakana, prestrašena, nisam se povukla u sebe…nikako. Bila sam BIJESNA, ljuta što takvi ljudi hodaju ulicama, voze cestom, a nitko ih nije svjestan dok nije kasno. Bila sam povrijeđena i zabrinuta jer na mome mjestu mogla je biti primjerice desetogodišnjakinja koja ne bi ni shvatila… U prvi mah, pomislila sam da sam ja nešto napravila. Možda je majica preotvorena, ali ja takve ne nosim u školu. Možda je onaj šal koji sam toga jutra ostavila na krevetu trebao biti oko moga vrata, a jakna je trebala biti do grla zakopčana. I znate što sam na kraju shvatila…?! Nakon sveg tog razmišljanja?! Shvatila sam da takve pojave ne možemo spriječiti. Takvi ljudi će uvijek postojati, a ja ne mogu zbog toga sjediti kod kuće pod staklenim zvonom. To me neće zaštititi.. Moram naučiti sebe a samim time i druge da se obrane – da znaju ispričati svoju priču. Želim izaći u subotu i reći svakome dečku koji me usputno neprilično dodirne reći neka si tako dira mamu!
Možda sam sam pogriješila ispričavši ovu priču. Možda, ali ne vjerujem. Nije problem u mojoj priči i mome glasu koji sam naučila podići. Ne, nikako. Problem je u činjenici da postoje one koje svoj glas nikada neće podići ili one čiji će glas uvijek biti manje važan. Problem je u tome što se naši problemi pod tepihom gomilaju…gomilaju…gomilaju… I nikako da ih riješimo.
Hvala što ste čitali, što ste ovo proživjeli sa mnom. Možda sam vam ukazala na ono što je važno. Ako jesam, drago mi je zbog toga… Podignite svoj glas! Nemojte se bojati boriti se za sebe! I nikada ne zataškavajte svoje probleme. Ne gurajte ih pod tepih, bez obzira odakle dolazite i u kakvoj sredini živite.
