Netko je rekao da se danas može pisati o svemu, da je knjiga izraz našeg stava i mišljenja pa me onda prilično začudilo kada sam u gradskoj knjižnici podigla knjigu o homoseksualcima na što su se dečki iz moga razreda zgražali (ok, priznajem, knjigu sam čitala pod satom i u školi…).

Želim se zadržati na onome prvome jer ipak, ni ljepota ne određuje u potpunosti kakvi smo. Često sam slušala kako dečki govore da su djevojke koje se ljube tako seksi, tako privlačne, da ih napaljuje a sada odjednom – homoseksualnost kod muškaraca je tako čudna i treba ih izopćiti iz društva. Za boga miloga, u ovoj zatucanoj Hrvatskoj čak ni Gay Pride ne može proći bez uvreda, psovki i nereda. A smiješno kako se želimo približiti Europi. U zemlji koja ne može prihvatiti osobe, treba se postaviti pitanje da li uopće može prihvatiti zakone koje ta Europa nosi?! U Italiji je normalno vidjeti dva muškarca, dvije žene baš kao i muškarca i ženu. Strah koji se možda nesvjesno osjeća (naglašavam možda nesvjesno jer se muškarci, ili barem većina, svjesno boji) treba prihvatiti a zatim pronaći razlog zbog kojih je nastao. Jedino tako će on moći nestati.

Rekao mi je jedan dečko (ime ni nije bitno) da se boji da će ga neki od „njih“ lupiti po guzici i pokušati zažvaliti. O daj molim te, saberi se. Kao da bi ti neka cura to napravila, a kamoli dečko. Možda sam malo pretjerala (i u tom slučaju se ispričavam), ali… Heh… malo smijeha… Sjetila sam se da je jedna djevojka nedavno prilično samouvjereno (i u tom trenutku ljutito) prokomentirala da misli kako ja „uopće ne znam poštovati tuđe mišljenje“. Za vrijeme rasprave o homoseksualnosti, ona je pak izjavila da ona podržava te ljude, ali ne odobrava njihov čin jer je, naime, bolestan. Ista ta djevojka je nekoliko dana prije toga izjavila da… Ma zapravo, nije bitno. Valjda sam dokazala svoje. Valjda sam pojasnila jednu malu stvar – ljudi se boje noviteta. Ne radi se o sposobnosti da voliš nekoga tko je „izvan tradicionale“, ne radi se o tome da se „odijevaš drugačije“ nego jednostavno… Nitko nije spreman prihvatiti te takvog kakav jesi osim ako „taj ti“ ne odgovara njemu samome. Što je prilično tužno (ako se mene pita ali mene se ništa ne pita pa onda…)!