• Zgrada izvana, iznutra, knjižnica, hol...

Rekli su...

Veliki se čovjek ne razlikuje od prosječnoga po tome što ima manje strasti ili više vrlina, nego što ima veličanstven plan koji je zamislio.

La Rochefoucauld

Obljetnice

Virginia Woolf
"Fatalno je za pisca da stalno misli na svoj spol; isto je tako fatalno živjeti prosto i jednostavno kao muškarac ili žena." ...
Eugene Ionesco
„Ja ne poučavam, ne svjedočim, ne objašnjavam, nego nastojim objasniti samoga sebe…“  (Dnevnik) Eugene ...
Nikolaj Vasiljevič Gogolj
Do jednostavnosti treba narasti.  Ruski pisac ukrajinskoga podrijetla, Nikolaj Vasiljevič Gogolj, rođen je u Soročincima u Ukrajini 31. ...
Gabriel García Márquez
Ne opiri se toliko. Najbolje stvari događaju se onda kada ih ne očekuješ. Gabriel José García Márquez kolumbijski ...
Simo Mraović
Tužna je istina, dragi čitatelji, da su sve granice izmišljene. Onda su dugotrajno zabetonirane, onim najcrvenijim što posjedujemo, ...
Vesna Parun
Od prve do šeste godine: lovila morske puževe. Od šeste do osamnaeste: pasla tuđe koze (na Parnasu). U osamnaestoj: sazrela za ...
Vesna-Parun.jpg

Od prve do šeste godine: lovila morske puževe. Od šeste do osamnaeste: pasla tuđe koze (na Parnasu). U osamnaestoj: sazrela za nerazumno stupanje u život. U dvadesetoj: prodavala mlijeko na cesti Sesvete – Zagreb. U dvadeset petoj: preselila u Beograd da naučim kuhati. U tridesetprvoj: još jednom pokušala loviti morske puževe.

(Autobiografija u 10 rečenica)

Vesna Parun jedna je od najznačajnijih poetskih osobnosti u suvremenom hrvatskom pjesništvu. Uz Juru Kaštelana utemeljiteljica je poratnoga pjesničkoga modernizma. Napisala je tridesetak zbirki pjesama (preko pet stotina soneta i šest sonetnih vijenaca), dvadesetak knjiga za djecu, nekoliko poetskih drama i radiodrama te mnoštvo eseja, kritika, satira i basni. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja.

Tko sam ja?

Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja. Žena nerodilja, ali ne i žena nemajka. Ljubavnica, ali ne i preljubnica. Ona za koju je njezin „dečko“ bio uvijek jedini muškarac na svijetu. Nezamjenjiv, dok god je tu, pa makar bio tek puki narcisoidni muški simbol, privlačan do bola i dalje od toga ništa.
Ja žena otpor i žena prijekor.
Žena morska medvjedica i morska meduza; žena koralj i žena spužva; žena lupar prilijepljen o hrid, i žena hrid o koju je prilijepljen lupar muškarac…

Rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika. Osnovnu je školu završila na Visu, gimnaziju u Šibeniku i u Splitu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirala je romanistiku, a zatim filozofiju. Život su joj obilježile razne nedaće, nesretne ljubavi, smrt brata u partizanima. Živjela je pomalo boemski, posvetivši se profesionalno pisanju. Amaterski se bavila i slikanjem.

Izgubljen neka je dan u koji se nije plesalo – govorio je Zaratustra. Zapisah to u svoju bilježnicu kad mi je bilo osamnaest godina, a Nietzsche mi je ostao zauvijek velika primamljiva tajna. Dani. Koliko ih je za mene otada izgubljeno! Zacijelo bi bili svi, da nisam odavna malo tu rečenicu preinačila: izgubljen neka je dan u koji se nije hodalo! Ležeći pišem, spavam, starim. Hodajući živim.

Prvu je pjesmu objavila u srednjoškolskom listu Klasične gimnazije u Splitu koji je uređivao Jure Kaštelan. Godine 1947. Izdaje prvu pjesničku zbirku Zore i vihori, koja odudara od vladajuće socrealističke poetike. Zbirka je bila kritizirana zbog onom vremenu „neprimjerene“ tematike i tzv. dekadentnosti. Kritike su ju pogodile, pa neko vrijeme piše pjesme koje nisu imale veliku umjetničku vrijednost, ali su bile dobro prihvaćene. Njeno zrelo stvaralačko razdoblje počinje 1955. zbirkom Crna maslina.

Vesna Parun


Pjesnikinja je poznata po svom nekonvencionalnom životu. Bezbroj anegdota, priča, ali i tračeva kruži o Vesni Parun. Jedna je anegdotalna zgoda iz užega pjesnikinjina kruga te se dosad nije širila dalje u koncentričnim krugovima. U Vesnino je društvance (a bila je uvijek okružena onima koji su joj se uvlačili na sve načine, a ona, željna tople prisnosti, to bi i prihvaćala) zalutao neki dobroćudni pa i bogati mesar željan friške kulture. Vidje on kako su se svi rastrčali oko Vesne ne bi li joj ugodili, a pritom je još proglašavaju i velikom pjesnikinjom. Mesar je sve častio obilnim ručkom i večerom u elitnom restoranu, a kad se društvance stade osipati, ponudi on Vesni i još nekim njezinim poklisarima da je povede kući i pokaže joj svoje vlasništvo: malu tvornicu, kuću nalik na dvorac i naposljetku da ih upozna sa ženom i mnogobrojnom djecom. Vesna, uvijek spremna na izazove, zainteresira se i pođe. Kad su stigli i sve razgledali, mesar se zadere, pozivajući i ženu da im se pridruži: Pa gdje si već jednom, ženo, dođi da te upoznam s najvećom hrvatskom pevaljkom! I još mnogo toga joj se događalo – brak u Bugarskoj s jednim od velikih bugarskih pjesnika, sukob s Društvom hrvatskih književnika, iz kojeg je jednom bila izbačena pa ponovno, nakon dugog niza godina, opet primljena, dobro vođene, britke i hiperpismene polemike koje su uvijek bile i književne poslastice, sukob s politikantima i tako dalje. Bila je uvijek izvan svih struja, književnih škola i pravaca. Čvrsto prijateljstvo povezivalo ju je s prosjakinjom Magdicom, dok do veza s uglednicima nije držala.

Kažu da samo u državi u kojoj vlade padaju svakoga dana i gdje predsjedniku republike možeš reći da je neznalica, a ministru pravde da je nitkov, postoji maksimalna sloboda stvaranja. A meni se čini da će još veći stupanj slobode dostići takva sretna država onda, kad nitkov ne bude više mogao postati ministar pravde, ni neznalica njezin predsjednik.

U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Umrla je 25. listopada 2010. godine.

Moja budućnost. Što je to uopće? Studij? Zavičaj? Brak? Sve je iščašeno. I Kant i Marx nakon mog tifusnog stresa – u staro željezo! Nastupit će dugotrajna i sudbonosna alergija na čitanje, logofobija. što li je to naškrabao o meni onaj žandar estetičkog rezervata? Ničim mi nije nagoviještala blagost tog ekstatičnog popodnevlja rujanskog, da će me zbog „državne anateme“ i bivši dobri znanci izbjegavati, novinari mi uskraćivati pozdrav – čak i oni koji su se natjecali u laskanju, a književnici i farizeji drhtati da se i njima ne dogodi nešto slično, ako im se izmakao neki pridjev ili verbum iz proskribirane kapitalističke leksike. Ali, žrtva je prinijeta: aždaja Podobnost progutala je dobačenu mu u ždrijelo djevicu. I, sretna, preživa…
Nisko na nebu večernja zvijezda sja, žar prolaznosti obasjava naš put…Da, tu je, unatoč svemu, i poezija…Ta prva i posljednja ljubav mog života – neće li i ona biti po obrascu posvuda prisutnih himera, skrovište izdaje?
Ako postoji smrt – razmišljala sam – nije li ljubav sućut prema životu? Čemu napor da maštom stvoriš đavla, kad je on naprosto – tiranija praznog Ja! Nije mi žao mene. Žao mi je svih u zamku uhvaćenih djetinjstava, na koja pada sve gušća i tamnija sjena autoritativnog Nepostojećeg.

 

Prijavi na DeliciousPrijavi na DiggPrijavi na FacebookPrijavi na Google PlusPrijavi na StumbleuponPrijavi na TechnoratiPrijavi na TwitterPrijavi na LinkedIn