• Zgrada izvana, iznutra, knjižnica, hol...

Rekli su...

Mnogi takozvani “veliki događaji” veliki su samo zbog svoje iracionalnosti.

Stripologicon

Obljetnice

Virginia Woolf
"Fatalno je za pisca da stalno misli na svoj spol; isto je tako fatalno živjeti prosto i jednostavno kao muškarac ili žena." ...
Eugene Ionesco
„Ja ne poučavam, ne svjedočim, ne objašnjavam, nego nastojim objasniti samoga sebe…“  (Dnevnik) Eugene ...
Ranko
„Ja poštujem uspravnost, ljudsko dostojanstvo! Zgrčeni kreten u limenoj kanti što juri ulicama - zar je to još ...
Jules Verne
„Zemlja ne treba nove kontinente već novog Čovjeka." Jules Verne bio je francuski romanopisac i pjesnik, najpoznatiji po svojim ...
Victor Hugo
Ono što vodi i vuče svijet nisu lokomotive nego ideje. Victor-Marie Hugo rođen je 26. veljače 1802. godine. Svojom svestranošću ...
Nikolaj Vasiljevič Gogolj
Do jednostavnosti treba narasti.  Ruski pisac ukrajinskoga podrijetla, Nikolaj Vasiljevič Gogolj, rođen je u Soročincima u Ukrajini 31. ...

Tužna je istina, dragi čitatelji, da su sve granice izmišljene. Onda su dugotrajno zabetonirane, onim najcrvenijim što posjedujemo, krvlju.

Simo Mraović rođen je 30. ožujka 1966. godine u Kutini. Veći je dio života proveo u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu studirao filozofiju, ruski jezik i književnost i kroatistiku. Bio je pjesnik i prozaik, prevodilac, kolumnist i suradnik raznih novina i televizije, urednik kulture u „Republici“, član švedskoga PEN-a, Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva pisaca. Poezija mu je uvrštena u antologije i preglede hrvatskoga pjesništva, prevođena i objavljivana na slovenskom, poljskom, mađarskom, talijanskom, njemačkom i ukrajinskom jeziku. Nakon borbe s teškom bolesti, umro je 16. prosinca 2008. godine, u 42. godini. Grob mu se nalazi, prema njegovoj želji, u selu Kozarac na Kordunu.

Simo Mraović

Književnu je karijeru otpočeo objavljivanjem u biblioteci Quorum, sredinom 1980-tih. Objavio je više pjesničkih zbirki: Sezona otrova, Rimljanima nedostaje milosti, Na zemlji je sjena, Između usana, Laku noć Garbo, Gmünd: superlight za druge građane, Nula Nula. Manjinski roman, kako stoji u podnaslovu djela, Konstantin Bogobojazni, doživio je čak tri izdanja (2002, 2003. i 2007.). Zbirka kolumni Varaj me nježno objavljena je 2004. godine, a knjigu priča Bajke za plažu 2007. godine. Objavljivanje posljednjega djela, Doktor Biblije, Simo Mraović nije doživio. Prema motivima iz tog djela nastala je baletna predstava Samoća (Ipak je san) čija je praizvedba održana u Tokiju, 22. svibnja 2009. godine, a 28. rujna održana je i zagrebačka izvedba. Autorica je Ljiljana Gvozdenović, baletna majstorica, pedagoginja i koreografkinja u zagrebačkom Baletu: Tekstove koji se koriste u ovoj predstavi pročitala sam prvi put u dnevnom tisku nakon smrti pjesnika i pisca Sime Mraovića. Vrlo su mi bliski. Nisam ih pokušala pokretom tumačiti i uobličiti, oni su poticaj za događaj. Razmišljanja o snu i smrti…gdje je granica…i gdje smo zapravo kada sanjamo...ili kada smo mrtvi… Lice čovjeka u snu. Podsvijest? Skrovišta običaja i nasljeđa. Živimo, sanjamo ili sanjamo da živimo. Buđenje ponekad donosi olakšanje… Ipak je san…

Premda je svaka njegova zbirka iskorak u nove jezične i poetske prostore, jezični ludizam, sklonost anegdotalnom i humornom, narativnost i eliptičnost, svježa i originalna metaforika, motivi putovanja i lutanja, duboka uronjenost u život i svijet, erotika i aluzivnost, zapitanost i zaigranost, prepoznatljiva su obilježja njegove poetike.

***

Poneko lud može dugo uzimati znoj
dugo pjevati Chicago blues
i dugo umirati
nakon svakog dana i svake noći.
5 epizoda kiše, snijega i dobrodošlice
su dosta da izgledaš predivno
prije nego ponovno
ugledaš snimanje neke tužne riječi.
Još si lijepa
Ljepša no ikad, ali teško je razmišljati
o tebi, i teško je stajati, iziskivati vrijeme,
proučavati te kao psihološki slučaj
ili kao nešto što se otkine
sa svakom notom ukopčanom
u električnu mrežu.
Preko padine snijega
Rimljanima nedostaje milosti, gledaju
kroz najljepšu svjetlost tebe razapetu,
tvoje golo tijelo, i ne uznemiruje ih
zvonjava telefona, poziv duboko u noć.

(iz zbirke Rimljanima nedostaje milosti, 1990.)

Nema odgovora i istine

Hrabrost je bijela zastava.
Oružja se primaju slabi.
Svaki čovjek nosi u srcu ime bez riječi.
katkad ga premjesti u unutarnji džep.
tada ne zna da je tu zasjeda.
tek u raspadnutom krugu obitelji
spozna gdje je greška.
Danonoćna tumaranja
po mutnim satima pune tren.
I tek se tada pojaviš.
Ne znam opisati uspon i pad
omeđen nejasnim obrisima događaja.
Šuma pored grada ponavlja tišinu
propuštajući vrijeme
kroz nepomične trupove.
I promatra bezvrijedno nebo
čas bijelo
čas crno.
(iz zbirke Na zemlji je sjena, 1994.)

***

Iako svaki dan padnem s neba.
Ne predajem se.
Dok me još ima.
Lutam po nebu.

To nije tajna.
To svi rade.
Osim u snovima.
Tamo je nebo zauvijek slano.

A kad se probudimo teško je.
Nosimo ga na glavi.
Ako padne ideja.
Nebo ublaži udarac.

Osjećam u kostima pada kiša.
Zato smo važni zato smo tu.

Na kraju moraš ljubiti.
Tamo spavaju sve tajne.
I sve je istina.
Kao u bezazlenoj magiji.
(iz zbirke Između usana, 1997.)

***
Mislio sam.
Tu bih mogao biti čovjek.
Ali sve se počelo raspadati.
Šalica za ispijanje kave.
Pala je na pod i progovorila.
Sjedni i odmori se.
Nesreća ti nudi primirje.

(iz zbirke Laku noć Garbo, 2001.)

Ovo je ispovijest Konstantina, nepoznatog pjesnika koji je u vrijeme ratnog vihora hodao ulicama dobrostivoga grada Zagreba. Nije bio posebno naočit. Nije bio značajan, to ne. Nije bio niti nesretan u ljubavi, o, to ne, nikako. Mislio je da je predodređen za nešto veliko. Mladi ponekad imaju taj varljivi osjećaj. Ali ne treba brinuti, dalje od ovih korica neće maknuti. Ovo zadnje, prijeratno ljeto, prošlo mu je u ljubakanju i opijanju. Ne, nije imućan. Ne posjeduje ništa. Nije proleter, ne osjeća se tako. Nije praktični vjernik. Ne vjeruje u materijalizam. Drži da ljudi nisu postali od majmuna. Misli da su majmuni postali od ljudi Uza sve poštovanje prema majmunima. Njegova priča počinje tek ujesen. Dakle, u vruću jesen.

(početak romana Konstantin Bogobojazni, 2002.)

“Konstantin Bogobojazni” nije težak i mračan roman. Životna alkemija Sime Mraovića ujedno je i alkemija njegova cjelokupnog književnog djela: Simo je učio olovo da plovi, činio ga je lakšim od vode! U malo kojega među našim suvremenicima životni i književni razlozi bili su tako fatalno povezani. U zemlji i u gradu gdje je manjinstvo bilo teže od olova, taj je čovjek uspijevao držati glavu nad vodom i istovremeno izrađivati olovne brodiće i puštati ih niz Savu. Konstantin se, kao ni Simo, nikada nije pokušavao boriti protiv jačih od sebe, ali niti protiv okolnosti u kojima se zatekao. Nijedno poniženje za njega nije bilo previsoka cijena. Ali istodobno, njega je bilo i nemoguće poniziti. O tome govore i jedan roman, i jedan život.  (Miljenko Jergović)
 

Prijavi na DeliciousPrijavi na DiggPrijavi na FacebookPrijavi na Google PlusPrijavi na StumbleuponPrijavi na TechnoratiPrijavi na TwitterPrijavi na LinkedIn