• Zgrada izvana, iznutra, knjižnica, hol...

Rekli su...

Pitati se zašto živimo nije dakle jedna jednako slučajna zanimacija kao i skupljanje poštanskih maraka. Onaj kojeg zanimaju takva pitanja obuzet je nečim o čemu ljudi raspravljaju od početka života na ovom planetu.

Jostein Gaarder

Obljetnice

Virginia Woolf
"Fatalno je za pisca da stalno misli na svoj spol; isto je tako fatalno živjeti prosto i jednostavno kao muškarac ili žena." ...
Eugene Ionesco
„Ja ne poučavam, ne svjedočim, ne objašnjavam, nego nastojim objasniti samoga sebe…“  (Dnevnik) Eugene ...
Jules Verne
„Zemlja ne treba nove kontinente već novog Čovjeka." Jules Verne bio je francuski romanopisac i pjesnik, najpoznatiji po svojim ...
Victor Hugo
Ono što vodi i vuče svijet nisu lokomotive nego ideje. Victor-Marie Hugo rođen je 26. veljače 1802. godine. Svojom svestranošću ...
Nikolaj Vasiljevič Gogolj
Do jednostavnosti treba narasti.  Ruski pisac ukrajinskoga podrijetla, Nikolaj Vasiljevič Gogolj, rođen je u Soročincima u Ukrajini 31. ...
ZX81
Clive Sinclair je uvijek bio veliki znanstvenik, izumitelj kao i veliki sanjar. Na svojim izumima nikad se nije obogatio već je najčešće ...

"Fatalno je za pisca da stalno misli na svoj spol; isto je tako fatalno živjeti prosto i jednostavno kao muškarac ili žena."

Engleska književnica epohe modernizma, Virginia Woolf, rođena je u Londonu, 25. siječnja 1882. godine u dobrostojećoj i uglednoj obitelji Stephen koja joj je omogućila stjecanje vrlo široke naobrazbe.

Udavši se za izdavača, pisca i društvenoga aktivista Leonarda Woolfa, zajedno s njim osniva glasovitu izdavačku kuću, a njezin dom u otmjenoj londonskoj četvrti Bloomsbury postao je okupljalištem liberalne, progresivno orijentirane intelektualne elite tog doba – znanstvenika, filozofa, književnika i umjetnika poznatih kao „bloomsburijevci" (The Bloomsbury Group). Osim što su svojim načinom života i djelovanja provocirali još uvijek konzervativno viktorijansko društvo, „bloomsburijevci" su iznjedrili respektabilan i impresivan stvaralački opus na različitim područjima. Uz Virginiju Woolf, znameniti „bloomsburijevci" bili su E. M. Forster, Lytton Strachey, Dora Carrington, Leonard Woolf, Roger Fry, Vanessa Bell, Clive Bell, Johna Maynard Keynes, Bertrand Russel i dr.

Premda nedovoljno zapažen, već prvi roman Virginije Woolf (The Voyage Out, 1915. godine) naznačuje tematske preokupacije (introspektivno poniranje u ljudsku, posebno žensku psihu) i predstavlja otklon od realistički strukturirane proze. Ozbiljniju pozornost književne javnosti stekla je esejom „Moderna proza" (Modern Fiction, 1919.) kojim iznosi svoje viđenje suvremene proze:

„Ispitajte za trenutak jedan običan duh, jednog običnog dana. Duh prima neizmjerno mnoštvo dojmova – beznačajnih, fantastičnih, neuhvatljivih, ili urezanih oštrinom čelika. Sa svih strana dolaze – neprekidan pljusak bezbrojnih atoma; i dok padaju, dok se uobličavaju u život, ponedjeljkom ili utorkom, naglasak nije na onom mjestu, na kom je bio nekada; važan trenutak nije ovdje, nego tamo; tako da, kad bi pisac bio slobodan čovjek, a ne rob, kad bi mogao pisati što želi, a ne što mora, kad bi mogao svoje djelo temeljiti na vlastitim osjećajima, a ne na konvencijama –ne bi bilo ni zapleta, ni komedije, ni tragedije, ni ljubavnog motiva, ni katastrofe po usvojenom stilu, i možda ni jedno dugme ne bi bilo prišiveno onako kako bi to željeli krojači iz Bond Streeta. Život nije niz simetrično poredanih kolskih svjetiljaka, nego blistava aureola, poluprovidan veo koji nas okružuje od početaka svijesti do kraja. Zar nije zadaća romanopisca prikazati ovaj promjenljivi, ovaj nepoznati i neograničeni duh, kakvo god zastranjenje ili kakvu god složenost on ispoljavao, čemu je potrebno manje primjesa tuđeg i izvanjskog?"

Deset godina kasnije objavljuje esej „Vlastita soba" (A Roome of One's Own) koji se danas smatra gotovo prvim i temeljnim djelom, svojevrsnim manifestom feminističke književne kritike i feminističkog pokreta uopće. U „Vlastitoj sobi" bavi se promišljanjem i analizom odnosa među spolovima, s naglaskom na položaj žene u književnosti. Angažirano je promišljala i danas aktualna pitanja rodno-spolnih identiteta i njihova utjecaja na književno stvaranje, položaj žene u patrijarhalno ustrojenom društvu, odnos nacionalizma i patriotizma, prosvjedovala protiv fašizma i totalitarizma, zagovarajući pacifizam i potrebu korjenite preobrazbe društvenih vrijednosti, primarno utemeljenu na perspektivi njegovih najugroženijih članova.

Svjetsku slavu Virginia Woolf stekla je romanima struje svijesti: „Gospođa Dalloway" (Mrs. Dalloway, 1925.), „K svjetioniku" (To the Lighthouse, 1927.), „Orlando" (1928.) i „Valovi" (The Waves, 1931.) koji se odlikuju modernističkim diskursom i tehnikom. Umjesto fabule i pripovijedanja nižu se unutarnji monolozi iz perspektive neosobnog pripovjedača, s vrlo čestim promjenama, izmjenama ili pretapanjima pripovjedne perspektive. Ulazi se u sadržaj i struju svijesti lika, odnosno likova, iznošenjem neprekinutoga slijeda predodžbi što se stvaraju u njihovoj svijesti tijekom relativno kratkog vremenskog razdoblja, primjerice jednoga dana u romanu „Gospođa Dalloway". Roman prikazuje jedan dan u životu gospođe Dalloway, supruge engleskoga parlamentarca. Pratimo je kako šeće londonskim ulicama, kupuje cvijeće, obavlja uobičajene dnevne poslove, sastaje se s kćeri i njezinom družbenicom i navečer okuplja društvo oko večere. Zbivanja u njezinoj svijesti vrlo su intenzivna: miješaju se doživljaji trenutka, apsolutne sadašnjosti sa sjećanjima na prošlost i mislima o vlastitim osjećajima i životu. Subjektivno iskustvo pretapa se u svijest drugih osoba koje poznaje ili je o njima samo slušala, stvorivši tako s njima emocionalnu povezanost i duhovnu bliskost. Umjesto uobičajenoga kompozicijskoga slijeda, provodnim se motivima, kao npr. oglašavanjem Big Bena svakog punog sata, postiže dojam okupljenosti sadržaja i dočarava vremenski kontinuitet ili diskontinuitet:

„Gospođa Dalloway reče da će sama kupiti cvijeće.

Jer Lucy ima dosta drugog posla. Vrata će se skidati sa šarki; dolaze Rumpelmayerovi ljudi. A zatim, pomisli Clarissa Dalloway, kakvo jutro – svježe kao da je stvoreno za djecu na žalu.

Kakva divota! Kakvo uranjanje! Jer tako joj se uvijek činilo kad je, uz lagano cviljenje šarki koje i sada može čuti, širom otvarala francuske prozore i uranjala u čisti zrak u Bourtonu. Kako je bio svjež, kako miran, i naravno tiši od ovoga, onaj zrak u rano jutro; kao zapljus vala; poljubac vala, studen i oštar a ipak (za djevojku od osamnaest godina koliko ih je ona tada imala) svečan, jer je osjećala, stojeći ondje kraj otvorena prozora, da se svakog trena nešto strašno mora dogoditi; promatrajući cvijeće, drveće s kojega se uzvijala para i vrane kako uzlijeću, padaju; stojeći i promatrajući sve dok Peter Walsh nije rekao: »Maštaš među povrćem?« – je li to bilo? – »Meni su draži ljudi nego cvjetače« – je li to bilo? Valjda je to rekao za doručkom jednoga jutra kad je ona bila izašla na terasu – Peter Walsh. Vraća se iz Indije za koji dan, u lipnju ili srpnju, zaboravila je kada, jer njegova su pisma strašno dosadna; čovjek pamti njegove riječi; njegove oči, njegov džepni nožić, njegov osmijeh, njegovu mrzovolju i, kad bezbroj drugih stvari posve iščezne – kako je to čudno! – nekoliko riječi poput ovih o kupusu.

Ona se malo ukoči na rubu pločnika, čekajući dok prođe Durtnallov kamion. Krasna žena, pomisli o njoj Scrope Purvis (poznavajući je kao što čovjek poznaje ljude što žive u njegovu susjedstvu u Westminsteru); imala je u sebi nešto ptičje, šojčje, modrozeleno, lagano, živahno, premda je prevalila pedesetu i jako osijedjela poslije bolesti. Stajala je tu kao na grani, veoma uspravna, čekajući da prijeđe ulicu; njega nije ni vidjela.

Jer kad netko živi u Westminsteru – koliko već godina? više od dvadeset, – osjeća i u prometnoj gužvi, ili kad se noću probudi, Clarissa to dobro zna, neki osobit muk, ili svečanost; neku neopisivu stanku; neko zatišje (ali to je možda zbog njezina srca koje je, kažu, oslabilo zbog gripe) prije nego što kucne Big Ben. Evo ga! Razlijegnuo se. Najprije upozorenje, glazbeno; zatim ura, neopoziva. Olovni krugovi se rastvaraju u zraku. Mi smo takve budale, pomisli ona prelazeći ulicu Victoria. Jer sam bog zna zašto ga tako volimo, kako ga tako vidimo, snujući ga, gradeći ga oko sebe, rušeći ga, stvarajući ga nanovo svakoga trenutka; ali i posljednje zanemarene starice, najpotištenije od sve sirotinje što sjedi na kućnom pragu pijući svoju propast, čine to isto; njihov se slučaj ne može riješiti, ona je u to uvjerena, nikakvim zakonima parlamenta upravo zbog toga razloga: one vole život. U očima ljudi, u njihanju, koračanju i klipsanju; u tutnjavi i buci; u kočijama, automobilima, omnibusima, kamionima i sendvič-ljudima što gmižu i ljuljaju se; u limenoj glazbi i orguljicama; u slavlju i brujanju i čudnom visokom pjevu nekog aviona iznad grada je ono što ona voli; život; London; ovaj lipanjski trenutak.

Jer je sredina lipnja. Rat je završio, osim za neke kao što je gospođa Foxcroft koja se prošle noći u ambasadi izjedala što je onaj krasni momak poginuo pa sada stari dvorac mora pripasti nekom rođaku; ili lady Bexborough koja je, kažu, otvorila neku dobrotvornu zabavu s brzojavom u ruci da je John, njezin miljenik, poginuo; ali je završio; hvala bogu završio." (Preveo Mate Maras)

Roman „Gospođa Dalloway" središnja je tema filma Sati (2002. godine), snimljenoga prema djelu Michaela Cunninghama. U filmu se prati jedan dan u životu triju žena iz različitih vremena. Autorica romana, Virginia Woolf, na rubu je psihičkoga sloma, a dio je njezinih problema vezan i uz pisanje romana „Gospođa Dalloway" (London, oko 1920.); gospođa Brown tridesetak godina kasnije čita „Gospođu Daloway"; a treća žena živi na početku 21. stoljeća i zapravo je moderno otjelotvorenje gospođe Daloway.

 

 

U romanu „Orlando" Virginia Woolf poigrava se transseksualnim preoblikama kroz vrijeme. Orlando je lik oslobođen vremenskih i spolnih ograničenja. Priča započinje u elizabetansko doba, a završava u trećem desetljeću 20. stoljeća. U početku Orlando je mladi plemić kojemu predstoji doživljaj prve ljubavi, a na kraju mlada samosvjesna žena na pragu budućnosti.

„Između prirode i književnosti kao da postoji prirodna odbojnost; spojite ih i rastrgat će se na komade. Nijansa zelene koju je Orlando sada vidio pokvarila mu je rimu i metar."

Prema romanu "Orlando" 1992. godine snimljen je istoimeni film u režiji Sallyja Pottera, s Tildom Swinton i Billyjem Zaneom u glavnim ulogama.

 

 

Premda je proživjela relativno miran život, Virginia Woolf, duševno rastrojena, bolesna i depresivna, 28. ožujka 1941. godine počinila je samoubojstvo, utopivši se u rijeci Ouse, nedaleko od svoga imanja u Sussexu.

Premda joj kritička javnost nije uvijek bila sklona, Virginiju Woolf s pravom možemo smatrati jednom od uspješnih predstavnica moderne proze, a njezino pismo zahtjevnim za čitatelja, no inovativnim. U jednom od ranih eseja, "Kako bismo trebali čitati knjigu", zapisala je:

"Jedini savjet koji jedna osoba može dati drugoj o čitanju je da ne prihvaća savjete, da slijedi svoje instinkte, koristi svoj ​​razum, da izvodi vlastite zaključke. Ako je to dogovoreno između nas, onda osjećam slobodu iznijeti neke ideje i prijedloge jer nećete dopustiti da vam to sputava neovisnost koja je najvažnija kvaliteta koju čitatelj može posjedovati. Bitka kod Waterlooa  odvila se na određeni dan, no je li Hamlet bolja drama nego Lear? Nitko ne može reći. Svatko mora odlučiti za sebe. Ako priznamo autoritet u našim knjižnicama i dopustimo da nam se kaže kako čitati, što čitati, što cijeniti, uništit ćemo duh slobode tih svetišta. Na svim drugim mjestima možemo biti vezani zakonima i konvencijama, ali tu ih neće biti."

 

Prijavi na DeliciousPrijavi na DiggPrijavi na FacebookPrijavi na Google PlusPrijavi na StumbleuponPrijavi na TechnoratiPrijavi na TwitterPrijavi na LinkedIn