• Zgrada izvana, iznutra, knjižnica, hol...

Obljetnice

Edgar Allan Poe
„Poludio sam, uz duga razdoblja zastrašujućeg zdravog razuma." Poe je rođen 19. siječnja 1809. godine u Bostonu. Bio ...
Italo Calvino
Iako rođen na Kubi, 15. listopada 1923. godine, Calvino je talijanski pisac. Otac mu je bio agronom iz Ligurije, a majka botaničarka sa Sardinije. ...
John Keats
Pjesnik, romantičar John Keats rođen je 31. listopada 1795. godine u Londonu, a umro je samo 25 godina kasnije, 23. veljače u Rimu od tuberkuloze. ...
Ivana Brlić-Mažuranić
Ivana Brlić Mažuranić
…..moji su listovi nastavak moje autobiografije…. (2. kolovoza 1916.) Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin, 18. travnja 1874. - ...
Vesna Parun
Od prve do šeste godine: lovila morske puževe. Od šeste do osamnaeste: pasla tuđe koze (na Parnasu). U osamnaestoj: sazrela za ...
Simo Mraović
Tužna je istina, dragi čitatelji, da su sve granice izmišljene. Onda su dugotrajno zabetonirane, onim najcrvenijim što posjedujemo, ...

Svjetlost je smislena samo u odnosu na tamu,
a istina podrazumijeva grešku. Ove pomiješane
suprotnosti pune naš život čineći ga jetkim i opojnim.
Mi postojimo samo u tom sukobu, u području sraza
crnog i bijelog.

Louis Aragon

Govoriti o kolegama prosvjetnim radnicima posmrtno, koje možemo opisati kao što govori Aragonov tekst, nije zahvalna uloga. Uvijek postoji realna opasnost, da zbog ograničenog vremena i subjektivne procjene ne izvršimo reprezentativan izbor kolega, a ako smo u tome uspjeli, onda nam može promaknuti ono bitno što je  karakteriziralo njihov život i djelo.
Budući da uvijek postoji prvi put, a nadam se da će to postati tradicija u našoj školi vezano uz dane prosvjetnih radnika, oživjet ću sjećanja na naše nedavne suvremenike, a mlađim kolegama preko njihovog lika i djela ukazati na ulogu prosvjetnog radnika i u školi i u sredini u kojoj žive i rade.

RUŽICA ROJIĆ, prof. psihologije i engleskog jezika
Metaforički govoreći Ružica je bila jedna lijepa, zgodna žena, majka, kolegica, uvijek lijepo odjevena, dotjerana, uglađene da ne kažem prirođene jasno izražene suptilne komunikacije.
Puno je radila na sebi i u svakom njenom životnom razdoblju moglo se osjetiti da je nastavnik edukator novog tipa. Uvijek je bila suvremena a istovremeno samozatajna.
Odlikovala se bogatstvom misli i ideja, imala je sposobnost promatranja i otkrivanja kako učeničkog talenta, tako i nadolazećih zahtjeva suvremene civilizacije  i škole.
Mi njeni suvremenici uvažavali smo njena razmišljanja i ugrađivali ih u strateške odluke vezane za razvoj naše škole, a da ona to nije ni znala.
Bila je sklona dijalogu čvrsto vjerujući da se jedino dijalogom može doći do istine.

SLAVKO KREJČI, dipl. industrijski psiholog
Rođeni Pakračanin. Mlađe kolege imale su priliku upoznati ga posredstvom kolumni koje je pisao u Pakračkom listu.
Bio je slojevito i svestrano obrazovan . Iako po struci industrijski psiholog, predavao je osim psihologije latinski jezik, sociologiju i filozofiju. Po prirodi bio je skroman, samozatajan, iako ga je karakterizirala originalnost, znatiželja, humor, rizik i otvorenost.
Osim rada u nastavi velik doprinos dao je Pakračkom sportu. Bio je aktivan gimnastičar i rukometaš u mlađim danima. Osim po kolumnama, ostat će zapamćen po tomu što je  jednu mušku odbojkašku sekciju gimnazije, s kojom je godinama bio u vrhu natjecanja SIOŠ RH, doveo u IB ligu bivše Jugoslavije.

BRANKO PRUGINIĆ, prof. geografije
Još i danas starije kolege, njegovi suvremenici,  znaju reći "TO JE BRANKOVA ŠKOLA".
Naime, Branko je svoj radnu i intelektualnu energiju posvetio unapređenju nastavnog procesa  i organizaciji nastave, posebno onoga dijela koji se odnosi na rad razrednika.
Njegova upornost i predanost poslu bila je do te mjere izražena da se i danas njegove kolege suvremenici, vidjevši uredno ispunjen Dnevnik rada i Matičnu knjigu, izgovaraju već spomenuti citat.
Da je bio pravi profil prosvjetnog radnika svoga vremena i mjesta življenja pokazuje podatak da je u mladosti bio nogometaš mjesnog " Hajduka ", a kasnije poznati šahist, lovac, ribič a nadasve planinar. Jedno vrijeme bio je uspješan predsjednik PD " Psunj " u Pakracu.
Posebno su bile interesantne veselice naše škole održavane u prostorima škole koje se pamte po zvonkom Brankovom glasu.

MATO ŠIRAC, prof. povijesti
Relativno kratko vrijeme bio je u Srednjoj školi Pakrac, ali je po mojoj procjeni u kritičnim trenucima s ostalim kolegama učinio mnogo za školu.
Još i danas čini mi se da čujem eho razgovora kolege Mate Širca, Dragana Marina, u to vrijeme ravnatelja Srednje škole i moje malenkosti s početka Domovinskog rata, koje mislim da mogu iskazati na sljedeći način :
- Ako nešto možemo učiniti za naš kolektiv, učinimo to jer nitko to neće učiniti umjesto nas.
- Uspjeh u tom poslu zagarantiran je ako vodimo brigu o dostojanstvu svakog svog člana, pa i u trenucima različitog mišljenja o istim situacijama.
U tim i takvim okolnostima Mato je svojim širokim kvalitetom i kvantitetom znanja i životnim iskustvom protkanog tolerancijom i humanošću dao veliki doprinos.
Da je nosio više u sebi nego na sebi pokazuje činjenica da smo uspjeli očuvati NV na okupu, iako je bilo signala za drugačijim kadrovskim rješenjima u to vrijeme.
Naročito je inzistirao na logici zdravog razuma bez upotrebljavanja ljudi. U tome i jest njegova veličina. Odgovornost i briga za suradnika u tim trenucima bila je jasan signal da imaš prijatelja.
Za njega vrijedi Sokratov credo: NEISTRAŽENI ŽIVOT NIJE VRIJEDAN ŽIVLJENJA.

 

Poštovane kolegice i kolege nastavnici!

Poseban pozdrav kolegama umirovljenicima :
Marijanu Bartoliću, prof. i  bivšem ravnatelju škole, Gojku Bosancu, prof., Jozi Markoviću, prof. Veri Bosanac Arnold, prof., Vilmi Opić, prof., Dragi Kolaru, prof.  i Bogdanu Ajdiću.

Kada me je kolegica Mira Radanović članica Organizacijskoga odbora proslave Dana prosvjetnih radnika obavijestila  da bi pod velikim odmorom, povodom Dana prosvjetnih radnika trebao govoriti o kodeksu nastavnika i kako se on manifestira u našoj školi, pomislio sam zašto baš ja!

U tom sam trenutku shvatio da sam najstariji radnik naše škole i  ta mi spoznaja, vjerujte, nije nimalo ugodna, ali  sam svjestan da i tu obvezu trebam izvršiti.

O tome što ću danas govoriti odlučio sam tijekom današnjeg jutra. Naime, u srijedu 03. listopada 2007. god. zajedno s grupom naših kolega  bio sam u posjetu Srednjoj školi u Bedekovčini koja je po organizaciji i sadržaju programa slična našoj.

Za vrijeme obilaska  školskih radionica, razgovarajući s ravnateljem,  gospodinom Stjepanom Horvatićem, u jednom trenutku čestitao sam mu na uređenosti  škole.
Znate što mi je odgovorio !
Kolega, nisam samo  ja zaslužen, to je djelo ranijih generacija i mojih suvremenika.
U tom trenutku sam imao temu o kojoj ću danas govoriti.

A to je zajedništvo.

Obraćam se Nastavničkom vijeću  naše škole u kojoj sjede kolege ratne generacije i kolege poslijeratnog naraštaja, jednima zahvaljujem a druge obavještavam (mali sat povijesti naše škole).

Neću spominjati sve generacije kolega nastavnika naše škole od 1871. godine. Govorit ću o ratnoj generaciji naših kolega. Generaciji koju je karakterizirala  radišnost, odlučnost, ponos, dostojanstvo, humanost a nadasve iskrenost, povjerenje i poštenje. Dijalog za koji smo uvijek imali vremena uvelike nam je pomogao da prebrodimo ta teška vremena. Komunikacija – informacija u to vrijeme bile su jako važne.

Ponosan sam što sam bio suvremenik  generacije koja je prepoznala trenutak potrebnog jedinstva i samoodricanja, romantične vizure temeljene na humanim principima u stvaranju Republike Hrvatske.

Uloga i veličina prosvjetnih radnika prije, za vrijeme a naročito poslije Domovinskog rata, općenito bila je predmet interesa kako običnih ljudi tako i sociologa, filozofa, pedagoga do političara.

Svi oni redom pravili su i prave jednadžbu specifikacije kakav bi trebao biti prosvjetni radnik.
Istina je da su kolege prosvjetni radnici Grada Pakraca specifični, posebno ratne kolege naše škole,  samozatajni i ne govore ništa niti išta pišu o sebi, a trebali bi u cilju kako vlastite afirmacije tako i afirmacije struke.

Naša škola je interesantna. Dovoljno je reći podatak da škola ni u vrijeme rata nije prestala s radom. Naime, pred rat imali smo 908 učenika, u vrijeme rata 41 učenika, a prve godine poslije rata njih 138.

Posebno zadovoljstvo mi je obavijestiti mlađe kolege da je ova ratna generacija ostvarila niz strateških ciljeva  važnih za školu u cjelini, a najvažniji  su :
- provedbu nastave za četrdesetak učenika u proljeće škol. godine 1991./1992. u Poljani po M – 20., ( to su bili učenici koji su ostali na području zahvaćen ratnim vihorom te nisu pohađali školu)
- početkom ljeta 1992. godine  vlastitim fizičkim radom ta generacija osposobila je prostore za održavanje nastave, koja je počela 1992./1993. godine i omogućila građanstvu povratak kući zajedno s cijelim obiteljima. Taj organizirani povratak prosvjetnih radnika kući bio je signal i ostalom građanstvu za povratak u Pakracu.

I ovom prilikom potvrđena je izreka "Učitelj je prvi u selu". Ova generacija dala je podršku vodstvu škole u dugoročnom planiranju kako u izgradnji infrastrukture tako i odabiru programa obrazovanja, rezultati se danas vide….., a to je zgrada u kojoj danas sjedimo.

Danas po prvi put javno u ime muških kolega odajem priznanje kolegicama koje su ravnopravno sudjelovale u realizaciji ovih projekata.

Činjenica je da je u realizaciji tih projekata sudjelovalo mnogo ljudi, drugim riječima tisuće ruku od čelnih ljudi Grada Pakraca, županije Požeško - slavonske, Ministarstva prosvjete i športa, Ministarstva unutrašnjih poslova, Ministarstva mora, turizma i razvitka, a prije svega naših kolega bez kojih se to ne bi moglo realizirati, a koji  sjede među vama : Dragan Marin, Nikola Šimić, Vjekoslava Marijanović, Antun Barić, Ana Murišan, Žarko Brkašić, Mira Radanović, Blanka Brkašić, Dubravka Svećnjak,, Slavica Šebić, Damir Marčetić.

Tehničko osoblje: Ksenija Marčetić i Ivo Sandrin.

Napustio školu: Jurčak Stanislav, KV majstor.

Umirovljenici: Gojko Bosanac, Vera Bosanac Arnold, Jozo Marković, Zdravko Starek, Drago Kolar, Bogdan Ajdić, Angelina Dakić, Elizabeta Štefanović, Vilma Opić, Snježana Pavlović, Dragica Knežević, Zorica Utješinović, Ružica Roić i Slavko Šimunović.

U tom vremenu vrijedio je tekst iz stare poeme "DOK JE ADAM KOPAO, A EVA PRELA, TKO SU TADA BILI GOSPODA?"

Hvala im!

Prijavi na DeliciousPrijavi na DiggPrijavi na FacebookPrijavi na Google PlusPrijavi na StumbleuponPrijavi na TechnoratiPrijavi na TwitterPrijavi na LinkedIn