Od ideje do realizacije dug je i trnovit put. Dugo već razmišljam o nekom kutku, kojih je mnoštvo diljem svemrežja, koji bi se morao zvati nekako drugačije, a u kojemu bi svoje mjesto pronašli neki osobiti i uspješni učenički radovi. Je li ovo početak? Tko zna? Slijedi jedan takav uradak.

Svijet je onoga tko hoće, tko može, tko zna

Svijet, netko, nešto…Začuo se plač što glasno odjekuje rađaonicom. Na svijet iz dana u dan dolazi novo biće. Možda je baš to biće koje će željeti „ono“ čemu dolazi.

Danima „pjevuše“ rađaonice i očekuju ono „nešto“ što će biti „netko“. Zar mislimo da jedna beba može osvojiti svijet? Možda, ovisi o tome koliko će biti „potrčna“. Nije pravo pitanje samo hoće li, nego i može li i na koji će način to učiniti.

Svaki roditelj vidi svoje „malo zlato“ kao svog „velikog dečka“ ili pak „pametnu damu“. No, hoće li to zlato biti „netko“ „švercajući“ aute, prodajući i sebe i sve što mu posjeduju „starci“ ili će biti „AKCIJA – lijeva ruka, desni džep?“ Hm…zašto bi uopće moralo biti išta od navedenog? Možda može biti uspješan odvjetnik, dobar bolničar ili spretan prodavač, ovisi o tomu koliko će ga roditelji „zalijevati.

Bez obzira na to što željeli oni koji nas „dovode“ da učinimo nešto, mi činimo samo ono što želimo, samo ono što žele naše „vijuge“. Nismo mi krivi ako nam je negdje izraslo više negdje manje prstiju, ako ne možemo izgovoriti „R“ ili „L“, ili ako ne možemo skočiti 2 metra uvis, no krivi smo ako imamo išta od mogućega, a to ne koristimo…

Danas kažu da „se djeca rađaju sa školom“,čim „zbrišu“ iz bolnice „belje se“, nakon nekoliko dana već i pričaju, a kako vrijeme jednostavno leti, kao da već sljedećega dana „trče“ dvorištem. Koliko je sve to dobro?

Sve je umjetno, električno, nema ručno… Tehnologija napreduje jer ljudi znaju, jer žele i čine. Koliko smo napredniji, toliko smo i pokvareniji, koliko stvaramo, toliko i uništavamo, i to je ono – tehnologija napreduje, ljudi ratuju…Ipak, napredak je napredak, ali „količine“ su ograničene!

Nažalost, danas gotovo nema sočne i slatke jabuke koja nije „zašpricana“. Sve počinje od sjemenke, pupa, fetusa…Kako nas uče, tako djelujemo, koliko nam dopuste, toliko iskoristimo, no koliko dajemo? Svi nešto želimo, i možemo, ali nećemo ili pak ne možemo? Kako sve dolazi u svoje vrijeme, dođe doba kad mi hoćemo, ali vrijeme je već donijelo svoje. Zato, pokrenimo se! Čemu uzaludno gaziti staze, ako ništa ne činimo za ono što imamo? Pa, nije ni roditeljima palo s neba!

Svi mi dosta toga možemo, samo svi ne želimo. Svi smo mi jednaki, samo neki su jednakiji od drugih, kako to Orwell reče; svi s jednakima, a opet različitim očima. Ne znam čemu sve te suprotnosti! Možda su nečije suze „slađe“? Kako je danas sve moguće, tako smo i MI u mogućnosti učiniti nešto za ovu zemlju s kojom ćemo se ionako jednom stopiti, pa ako nešto učinimo za nju, možda nas bolje prihvati kao gosta? Sve je tako jednostavno i teško…Svi imamo, ali trud negdje spava, sve možemo, ali lijenost ne da, sve znamo, a ništa ne koristimo.

Zar nije tužno tako i govoriti, kad slijepac koji nema vida naslika dobru sliku, kad osoba koja ne čuje i ne govori, pokazuje da je sretna, kad bez obzira na sve nepokretni, invalidni ljudi čine SVE da učine nešto dobro za druge i budu prihvaćeni. Oni jednostavno pokazuju da žele, da mogu i znaju!

Nije sve u onome što imamo, nešto je i u onome što želimo jer ono što hoćemo to i možemo, a ono što ne znamo možemo naučiti. Svi znamo da je svijet onoga tko hoće, tko može, tko zna!

Vesna Oršulić, IV bm