Dugo nismo odabirali niti smo odabrali za vas nešto iz riznice umjetnina. Kako često djelujemo sa zadrškom, o uzrocima je bolje ne govoriti, ni ovoga puta nećemo iznevjeriti tradiciju. Iza nas su neki važni Dani - primjerice Dan poezije i Dan kazališta. Kako obje umjetnosti povezuje riječ, odabrali smo za vas Magiju riječi.
MAGIJA RIJEČI
Ljudskome je rodu pripala slava da u sebe zatvorenu metafizičku strepnju vječnosti koja potiče od nje same i koja je posve drugo nego strepnja ljudske svijesti, primi u svoju maternicu.
Stvarati (pjesmu) znači posvetiti život jednom zadatku, koji se razlikuje od svih drugih stremljenja u životu.
Odsad pa nadalje ostao sam bez osobnosti… jedna sam potencija duhovnog univerzuma koja sebe promatra i raspliće, i to sredstvom koje je bilo nekadašnje moje ja. Nužno moram prihvatiti zadatak rasplitanja, da bi univerzum prepoznao svoj identitet.
Da bih u sebi čuo skrivene glasove potrebna mi je krajnja, usamljenička tišina duše i do sada nepoznati zaborav.
Osloniti se na bjelinu koju nudi list papira, na posvetitelja njezine nevinosti, zaboravljajući čak i naslov: zvučalo bi preglasno – i kad se fragment od jednog retka, jedna mrvica tamo rodi, skoro kao prosuta, i svlada možebitnost od jedne do druge riječi, bjelina se vraća poput dara, odjednom neranjivo i s njom cijela pouzdanost da se tako vraća ništa, da bi tišinu učinila autentičnom.
Tvrdim da se između starih metoda i tog što je od njih preostalo, te čarolije pjesništva, skriva tajno srodstvo – dozvati u namjernom polumraku prešućeni predmet, riječi koje samo upućuju ali nikad nisu neposredne, koje s njim postaju istovjetna tišina. Taj postupak vodi stvaranju, dok pred čarobnjakom riječi u granicama ideje koja lebdi ne sine čarobna slika. Pjesma je čarobni bljesak.
Vječni mit: zajedništvo putem knjige. Svakome cjeloviti dio.
Kad god su se pojavili prvi brojevi nekog književnog časopisa, ja sam, strpljivošću alkemičara, spreman žrtvovati svako častoljublje i užitak, kao nekad kad su, da bi hranili vatru Magnum Opusa, u nju bacali sve pokretnine i grede svoje kuće – uvijek sanjao o nečem drugom i pokušavao nešto drugo. – Da što? Na to je teško odgovoriti. Jednostavno jednu knjigu, jednu sagrađenu i unaprijed promišljenu knjigu u više svezaka, a ne zbirku slučajnih inspiracija, bile one i tako čudesne. Kažem još i više i kažem: KNJIGU, jer sam uvjeren da u biti postoji samo jedna, neka se ona iskuša bez znanja bilo koga tko je ikad pisao, čak i genija. Orfičko tumačenje zemlje, to je jedini zadatak knjige, to je prava književna igra: jer čak i ritam knjige, iako živ i bezličan, sve do brojeva stranica podređeni je dio jednadžbe ovog sna ili Ode.
Jednoga od onih izuzetnih jutara, kad se duh koji je sprao sa sebe sumrak svakodnevnice budi u raju i previše je prožet besmrtnošću, nema takve zabave od koje se ne bi odmaknuo i umjesto toga radije vedrinom izgnanstva gledao naokolo. Cijela okolina želi odjenuti moju čistoću. Ni samo nebo mi se ne suprotstavlja i dugo vremena nijedan oblak nije zasjenio ironiju od azura posijane ljepote, ljepote, koja se gola i zanosna širi u daljinu. Trebam produžiti taj dragi sat – stanje milosti, utoliko većom brižnošću ukoliko više tonem dan za danom u nemilosrdnije stanje, ali snaga koja me prikiva za Glupost golemija je od toga da bih mogao boraviti na visini čarolije osobnog sanjarenja, iako bih za to čak i životom platio – obraćam se Umjetnosti…
Zbiva se neprimjetna preobrazba i lakoća od maloprije polako se rastapa u osjećaj savršenstva. Budi se cijelo moje spiritualno biće – riznica analogija, arapski sklad boja, uspomena ranijeg ritma i znanje Riječi i pod utjecajem rijetke poezije hvata me uzbuđenje, koje dozivam zadivljujućom točnošću, da bi se iz harmonije rodilo samo čisto viđenje, ono jedino.
I sad pisati… što pisati, budući da odbijam zanos, koji u opreci sa svojom srećom osjećam prostom uvredom i grubošću. (Nemojmo zaboraviti, ja u ljepoti ne uživam, nego u njoj živim.) Da slavim svoju izbavljujuću lektiru? Ne! – mada se u zbilji iz priznanja čuje velika himna, bez čega bih bio nesposoban čuvati natprirodnu harmoniju, u kojoj boravim; bilo koja zemaljska pomoć neka ne ruši nasilno, s potresom i uzbuđenjem opreka, tu drugu ravnotežu koja me utapa u moje božanstvo. Mogu samo šutjeti, ne u ekstazi srodnoj pasivnosti, nego jer bi ljudski glas ovdje bio pogrešan – kao što se jezero ispod nepomičnog azura, na kojem ni bijeli mjesec ljetnih zora ne ostavlja mrlju, zadovolji nijemim divljenjem, čime odbija svjetlost, što bi ekstaza samo omela.
Potrebno je dugotrajno kontempliranje: jedino je prozirna i savršena umjetnost dovoljno djevičanska da bismo je oblikovali religioznom pobožnošću.
Ljepota, Pulcheria je uvijek kratkog vijeka, rađa se iz Ničega, iz Praznine – i tamo se i vraća.
Nesavršenost jezika, jer im najčešće nedostaje ono krajnje: s obzirom na to da je pisanje mišljenje bez sporednih dodataka i bez šaptanja, njem i besmrtan govor; na zemlji je različitost idioma prepreka da bi čovjek izgovorio one riječi, koje bi inače jednim udarcem pogodile istinu.
Stéphane Mallarmé
