Na današnji dan, 5. lipnja 1898. u Fuentevaquerosu, pokrajina Granada, rodio se španjolski pjesnik Federico Garcia Lorca. Studirao je književnost i pravo u Madridu, družio se s Luisom Bunuelom i Salvadorom Dalijem, Pablom Nerudom, uređivao avangardističke revije i izučavao andaluzijski folklor. Od 1929. do 1930. boravio je u Americi, studirajući engleski jezik. Tada nastaje njegova zbirka Pjesnik u New Yorku kojom izražava doživljaj Amerike (dehumanizirani kaos moderne civilizacije). Tragično je stradao 1936. godine kao žrtva Španjolskoga građanskoga rata (19. kolovoza u selu Viznar, nedaleko od Granade, strijeljali su ga frankisti kao pristašu Republike).
Premda svestran umjetnik (slikar, grafičar, glazbenik, pisac), Lorca je ostao zapamćen prvenstveno kao pjesnik. Njegovo je pjesništvo spoj tradicionalnoga i modernoga, španjolske usmene pjesničke tradicije (cante jondo), nadrealizma i ekspresionizma. Gusta, originalna metaforika i simbolika, sažet i jezgrovit, škrt, eliptičan izraz, osebujna melodioznost stiha obilježja su Lorkina pjesništva. Tematski njegova je lirika raznovrsna, no dominantno koncentrirana oko motiva ljubavi i slutnje smrti, Španjolske i njezina krajolika, osamljenosti i tragičnosti modernoga čovjeka, krećući se raspoloženjem od tjeskobe do mističnosti. Pjesničke zbirke: Knjiga pjesama (1921.), Pjesma cante jonda (1921.), Pjesme (1921. - 1924.), Ciganski romancero (1924. - 1927.), Pjesnik u New Yorku (1929. - 1930.). Posljednjih se godina života bavio kazalištem. Napisao je više poetskih tragedija među kojima su najpoznatije Krvava svadba i Dom Bernarde Albe.
"Bio je, prije svega, prirodni pjesnik, "utjelovljen", ako se tako može reći; pokretan tajanstvenim impulsom poezije - između božanskog i demonskog - da bi, riječju i slikom, preobrazio stvarni svijet." (Angel del Rio: Poeta en New York, Madrid, 1958.)
"Njegov stil razbija logiku, prijelaz i slijed; to je svijet fragmenata, jer u svakome od njih nalazimo čitav svijet... Bio je "pjesnik" i mogao je reći što god je htio; sve je bilo rastopljeno zlato, lirski med i slikarska i glazbena vrijednost... Opsjednut je i opit, ima lucidnost ludila i ditirampskog zanosa; njegova je najveća tajna u tome što je znao svirati - čak i u sordini - onu razjarenu glazbu krvi, potpunog osvajanja i očajnog odricanja od savršenstva." (Ugo Gallo: Storia della letteratura spagnola, Milano , 1952.)
Pjesma hoće
Ovo je prolog…
(preveo Nikola Milićević)
Oproštaj
(preveo Drago Ivanišević)
