…..moji su listovi nastavak moje autobiografije…. (2. kolovoza 1916.)
Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin, 18. travnja 1874. - Zagreb, 21. rujna 1938.) hrvatska je književnica koja je priznata u Hrvatskoj i u svijetu kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu. Tri je osobe Ivana Brlić-Mažuranić izdvojila kao svoje uzore: na prvom je mjestu njen djed Ivan Mažuranić, zatim pjesnik Franjo Marković i biskup Josip Juraj Strossmayer.
Potječe iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažuranića. Otac Vladimir Mažuranić bio je pisac, odvjetnik i povjesničar. Djed joj je bio slavni političar, hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić, a baka Aleksandra Mažuranić, sestra jezikoslovca Dimitrija Demetra. Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog i u poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od prvih književnih pokušaja na francuskome. S obitelji se iz Ogulina prvo preselila u Karlovac, potom u Jastrebarsko i konačno u Zagreb.
Kada se 1892. udala za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića, Ivana seli u Brod na Savi (danas Slavonski Brod) gdje je živjela većinu života koji je posvetila svojoj obitelji, obrazovanju i književnom radu. Kao majka šestero djece, imala je priliku upoznati se s dječjom psihom i tako razumjeti čistoću i naivnost njihova svijeta. Odgojena u narodnome duhu, uz supruga Vatroslava uključuje se u javni život u krugovima prvaka narodnoga pokreta. Biskup Josip Juraj Strossmayer dodijelio joj je zlatnu medalju za protumađaronska nastojanja.
„Ona je bila do u srž svoga bića potpuna žena: dobra, blaga, nježna; voljela se lijepo i ženstveno odijevati, bila je uzor supruge, primjer majke. Ta ženstvenost ne samo da ju je karakterizirala kao ličnost u krugu obitelji, u društvu, pa i na javnim mjestima, nego je ta ženstvenost kao dominantna, davala posebnu notu i njezinim književnim djelima….“ (dr. Ivo Brlić o majci)
Ivana Brlić-Mažuranić počela je pisati poeziju, eseje i dnevnike vrlo rano, ali su joj prvi radovi objavljeni tek početkom dvadesetog stoljeća. Zbirku pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani izdala je 1902. u vlastitoj nakladi. Priče i tekstovi poput serije obrazovnih članaka naslovljenih Škola i praznici objavljivani su redovito od 1903. nadalje. Pravu pozornost književne publike skreće 1913. romanom za djecu Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića. U ovoj napetoj priči siromašni šegrt Hlapić traži izgubljenu kćer svoga gazde, a zgode na kraju prevladaju nezgode. Napisala je pjesničku zbirku Slike (1912.), pedagoški intoniranu Knjigu omladini (1923.), zapise o obiteljskome rodoslovlju (Obzor, 1933-34.), koje objedinjuje u trima knjigama (1934., 1935.), povijesno-pustolovni omladinski roman Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata (1937.) te prevodila s njemačkoga i francuskoga.
"Kad si sretan, i sunce za tobom žuri."
Njenim krunskim djelom kritičari smatraju zbirku pripovjedaka Priče iz davnine, objavljenu 1916. godine, djelo koje sadrži motive mitološke mudrosti običnoga svijeta, inspirirane slavenskom mitologijom. Ova knjiga posredstvom bajke ponovo vraća u život izgubljeni svijet pretkršćanskih vjerovanja Hrvata. Likovi poput Kosjenke i Regoča, Stribora, Jaglenca, Rutvice, Palunka, Vjesta, Potjeha, Malika Tintilinića, Svarožića i Bjesomara utjelovljenja su ljudskih moralnih osobina i osjećaja, kako vjernosti, ljubavi i dobrostivosti, tako i nestalnosti i slabosti. Želja za bogatstvom i čežnja za dalekim svjetovima kao simboli ljudske žudnje za istinom i znanjem često se pojavljuju u njenim pričama.
Akademija ju je dva puta (1931., 1938.) predlagala za Nobelovu nagradu, primivši je 1937. za svoga (dopisnoga) člana, kao prvu ženu kojoj je dodijeljena takva čast. Kritika je njezinu prozu držala jedinstvenom sintezom životnoga idealizma, naravnosti izraza i delikatnosti rijetkoga humora (A. G. Matoš) pa su je, premda je pisala za djecu, hvalili kolege (A. B. Šimić, D. Domjanić) i književni povjesničari (A. Barac). Školska knjiga, d.d. utemeljila je književnu nagradu Ivana Brlić-Mažuranić 1971. radi promicanja književnoga stvaralaštva za djecu i mladež.
Ivana Brlić-Mažuranić smatrana je osobom slabog zdravlja, osjetljivom na živce. Često je, u nastojanjima obitelji Brlić i Mažuranić da joj bude bolje, išla u poznata lječilišta da bi prebrodila krize zdravlja i depresije. Cijelog je života provedenog u Brodu pomalo čeznula za društvenim, kulturnim i intelektualnim životom Zagreba, grada njenog djetinjstva, čije je rano napuštanje doživjela kao napuštanje raja. Podigla je petoro djece, vodila kućanstvo i gospodarstvo, aktivno sudjelovala u društvenom životu Broda, posebno u ženskom dobrotvornom društvu, aktivno pratila društvena zbivanja i politički angažman svog supruga. I unatoč životu punom svakodnevnih obaveza, upisala je sebe u povijest hrvatske i svjetske književnosti.
U vrijeme posljednjih godina života, njena djeca su za nju donijela odluku koja je, nažalost, dovela do pogubnog završetka. U još jednom naletu njezine depresije, nakon savjetovanja s liječnikom, djeca odlučuju da će književnica živjeti u svom domu u Slavonskom Brodu, sama, uz plaćenu njegovateljicu. Udaljena od onih koje voli, držala je tu odluku pogrešnom i patila je u samoći. Hospitalizirana, počinila je samoubojstvo u zagrebačkoj bolnici Srebrnjak.
Često nazivana hrvatskim Andersenom (radi njene virtuoznosti kao pripovjedača za djecu) i hrvatskim Tolkienom (radi posezanja u fantastični svijet mitologije), Ivana Brlić-Mažuranić svojom originalnošću i svježinom ravnopravno stoji rame uz rame s velikanima dječje književnosti. Djela su joj prevedena na sve važnije svjetske jezike.
