„Ja ne poučavam, ne svjedočim, ne objašnjavam, nego nastojim objasniti samoga sebe…“ (Dnevnik)
Eugene Ionesco jedan je od najpoznatijih predstavnika kazališta apsurda, nazvan i klasikom avangarde. Utemeljitelj je terminologije vezane uz kazalište apsurda (antidrama i tragična farsa). Svojim djelima, a osobito odnosom prema jeziku, utjecao je na mnoge moderniste i postmoderniste, posebno na dramatičare osamdesetih godina prošloga stoljeća.
Rodio se 26. studenog 1912. godine u Rumunjskoj, a djetinjstvo je proveo u Francuskoj, domovini svoje majke. U Bukureštu je diplomirao francuski jezik. Kao srednjoškolski profesor dobio je državnu stipendiju te je neposredno prije Drugoga svjetskog rata otišao u Pariz raditi na doktorskoj disertaciji o suvremenoj francuskoj poeziji. U Parizu je ostao i nakon rata posvetivši se dramskom stvaralaštvu na francuskom jeziku.
Poticaj za pisanje dramskih djela, iako nije bio sklon kazalištu, dobio je pri učenju engleskog jezika. Učenje stranoga jezika suočilo je Ionesca s jezičnim konstrukcijama, gramatički ispravnima, ali lišenima smisla, što ga je potaknulo da prikaže degradaciju jezika suvremenoga čovjeka. U svojoj prvoj antidrami Ćelava pjevačica Ionesco je potpuno razorio tradicionalnu dramsku strukturu (radnju, likove, dijalog i sam jezik). Ovo djelo napisao je, kako kaže, „sasvim slučajno i da bi ismijao kazalište“.
„Godine 1948., prije pisanja svog prvog komada Ćelava pjevačica, nisam htio biti dramski pisac. Jednostavno sam htio naučiti engleski. Učenje engleskog ne vodi nužno u dramaturgiju. Naprotiv, zato što nisam uspio naučiti engleski, postao sam kazališni pisac. (…)
Kupio sam priručnik francusko – engleske konverzacije za početnike. Prihvatio sam se posla. Savjesno sam prepisivao rečenice iz priručnika kako bi ih naučio napamet. Kad sam ih prečitavao, nisam doduše naučio engleski, nego neke začudne činjenice: da tjedan, recimo, ima sedam dana, što sam zapravo i znao; ili da je pod dolje, a strop gore…silno sam se zaprepastio da gđa Smith saopćava svome mužu da njih dvoje imaju nekoliko djece, da stanuju u okolici Londona, da se prezivaju Smith, da je gospodin Smith činovnik…Sve sam nekako mislio da bi gospodin Smith to morao znati; ali što se može, neki su ljudi strašno rastreseni…“
Ionesco je smatrao da se svaki jezik uporabom izliže, postane sklerotičan i šupalj. Posljedica je toga inflacija riječi kojima se ne možemo sporazumijevati o bitnim stvarima. Zadatak je umjetnika da ukaže na ograničenosti i nedostatke jezika tako što će ga pokušati razoriti. Razaranje nije samo sebi svrhom, već je to početak procesa obnove jezika.
„Nijedno društvo nije otklonilo ljudsku tugu, nijedan nas politički sistem ne može osloboditi od bola življenja, straha od smrti, od naše čežnje za beskrajem…Treba naći izvorište naše patnje, treba pronaći nekonvencionalni jezik toga nemira i raskinuti s klišejima i formulama bezličnog jezika „društvenih“ parola….Obnoviti jezik znači obnoviti kut promatranja pod kojim gledamo svijet.“
Nakon Ćelave pjevačice pisac postaje opčinjen kazalištem i ono mu postaje sredstvo da se zapita o životu i smrti, o ljudskoj sudbini te mu postaje sredstvo pomoću kojega istražuje stvarnost (Instrukcije, Jacques ili pokornost, Budućnost je u jajima, Treba svačega da stvoriš svijet, Stolice, Žrtve dužnosti, Ubojice, Nosorog, Putovanje mrtvima ili teme i varijacije). Ono je za njega „čarobna umjetnost“ koja poetski preobražava stvarnost.
Osim drama, pisao je i novele, eseje (Argumenti i protuargumenti) te romane od kojih je najpoznatiji autobiografski Samotnik.
Kasnih 60-ih godina objavio je zbirku, kako ih je sam opisao, „smiješnih priča“ koje je napisao za svoju kćer. Priče su ilustrirane fantazmagoričnim slikama švedskog umjetnika Etiennea Delesserta, a objavio ih je Harlin Quist, izdavač koji je vjerovao da je smisao literature za uspavljivanje "da razbudi dijete, potakne ga na razmišljanje, stimulira ga, provocira, a ponekad čak i izmuči". Zbirka Stories 1, 2, 3, 4 donosi priču o djevojčici Josette, „koja je već velika cura, ima 33 mjeseca“, njezinoj mami, koja je obično odsutna ili spava, i njezinom tati koji obično ima mamurluk, ali unatoč tome uspijeva pročitati Josette priču prije spavanja. Priče su nepovezane i neobične, a svode se na očeve napore da u jednom navratu ne izgubi naracijsku nit. Apsurdne pripovijetke namijenjene su odraslima, i to onima koji vole avangardne slikovnice, a tek potom djeci.
Posljednjih godina svojega života Ionesco je skupio svoje zapise, članke, intervjue i polemike u dvije značajne knjige: Protuotrovi i Čovjek u pitanju. U njima se ne ogleda samo njegov lucidni duh, nego i njegova duboka zabrinutost za probleme našega vremena, među kojima strši problem ugroženih ljudskih prava i borbe za njih, a sve u sjeni jedine ozbiljne prijetnje koja ravnopravno visi nad svima nama: smrti.
Nakon kratkog odbijanja javnosti, izvedbe njegovih antidrama postale su posjećene do te mjere da je Ionescov teatar proglašen turističkom atrakcijom Pariza. Njegov dramski svijet predstavlja uprizorenje vlastitih intimnih preokupacija, priviđenja, pitanja o smislu i značenju svijeta, koja on sam sebi postavlja.
„Dva su osnovna stanja svijesti u svim mojim komadima; čas prevladava jedno, čas drugo, čas se ona miješaju. Ta dva osnovna oblika svijesti jesu lepršavost i težina, praznina i pretjerana punoća, nestvarna prozračnost svijeta i njegova neprozirnost, svjetlost i gust mrak. Prizori, situacije i osobe prikazuju to dvojno stanje opstojnosti: zlo što jesi (što postojiš), čuđenje što jesi (što postojiš).“
Pisati za Ionesca znači ispitivati samoga sebe i ispitivati svijet. To je način da udahne smisao postojanju i da komunicira s bližnjima.
„Nekoć, nekoć, to je zbilja bilo davno, radosno bih sjedao za stol da pišem…A kada danas počnem pisati, samo sam još bolnije, nepodnošljivije svjestan drame, opasnosti, sveopće tjeskobe i htio bih pobjeći, razonoditi se, zaboraviti…..Najoprečniji i napodudarniji porivi sile me da pišem…“
Godine 1970. izabran je za člana Francuske akademije. Slavan i popularan, do kraja života bavio se kazališnom teorijom i praksom. Umro je 28. ožujka 1994. godine.
