• Zgrada izvana, iznutra, knjižnica, hol...

Obljetnice

Edgar Allan Poe
„Poludio sam, uz duga razdoblja zastrašujućeg zdravog razuma." Poe je rođen 19. siječnja 1809. godine u Bostonu. Bio ...
Italo Calvino
Iako rođen na Kubi, 15. listopada 1923. godine, Calvino je talijanski pisac. Otac mu je bio agronom iz Ligurije, a majka botaničarka sa Sardinije. ...
John Keats
Pjesnik, romantičar John Keats rođen je 31. listopada 1795. godine u Londonu, a umro je samo 25 godina kasnije, 23. veljače u Rimu od tuberkuloze. ...
Ivana Brlić-Mažuranić
Ivana Brlić Mažuranić
…..moji su listovi nastavak moje autobiografije…. (2. kolovoza 1916.) Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin, 18. travnja 1874. - ...
Vesna Parun
Od prve do šeste godine: lovila morske puževe. Od šeste do osamnaeste: pasla tuđe koze (na Parnasu). U osamnaestoj: sazrela za ...
Simo Mraović
Tužna je istina, dragi čitatelji, da su sve granice izmišljene. Onda su dugotrajno zabetonirane, onim najcrvenijim što posjedujemo, ...

Dok je zaljubljen u ljupku Rozalindu, Romeo je malko osjetljiv, ali se ponaša i govori točno kao i ostali. U istom trenutku kad upozna Juliju, počinje buncati. Govori neuobičajene riječi i rabi ih u čudnom značenju. Katkada bizarne, često groteskne, još i više, većinom potpuno besmislene. Što luđe voli, to se luđe ponaša i govori. Kao da mu je jezik u odnosu na ostale odjedanput odskočio za oktavu više. Sve dok se Hamlet ne susretne s očevim duhom malo je turoban, ali se ponaša i govori točno kao i ostali. U onom času kad ugleda oca, počinje buncati. I kakva li iznenađenja! Istog se trenutka pokaže da ne bunca on, nego da buncaju ostali, a on je taj koji govori ispravno. Ostali svoj jezik i dalje rabe bezazleno, i bedastoće Romea i Hamleta slušaju s negodovanjem. Ali nas, koji dramu vidimo s nepristrana mjesta, to već ne može zavesti. Sasvim dobro znamo da Romeo i Hamlet govore ispravno, a da ostali buncaju i govore mimo razuma. Znamo da zato rabe neuobičajene riječi u čudnom značenju i da zato stvaraju igru riječi jer se, kao što kaže Shakespeare, svijet iščašio i njihov govor kao da je odskočio za oktavu više. I dok ostali i dalje nastavljaju bezazleno buncati i vrludati, Romeo i Hamlet počinju točno rabiti situaciji primjerene riječi. Kojoj situaciji? Glupo pitanje. Pa onoj situaciji koja jest. Ostali od svega toga ne razumiju ni riječi. Od čega? Glupo pitanje. Pa od onoga što se događa. Ostali misle da je ovdje riječ o opasnom, čak štetnom, čak zabranjenom intenziviranju. Ali nas, koji dramu vidimo s nepristranoga mjesta, to već ne može prevariti. Sasvim dobro vidimo da se nije dogodilo nikakvo intenziviranje. 

Image
Image
Ostali su u odnosu na Romea i Hamleta u nepostojanju. I istog trenutka kad Romeo upozna Juliju, ili kad se Hamlet susretne s očevim du­hom, odnosno kad se svijet iščaši, oni od nepostojećih naglo postaju postojeći. I kada postanu postojeći, poči­nju govoriti i rabiti situaciji primjerene riječi točno kao oni koji posve razumiju stvar. Nikakvo opasno, štoviše štetno, čak i zabranjeno intenziviranje nije se dogodilo. Ni govora o buncanju. Ni govora o tome, da što su luđi to luđe govore. To samo ostali misle. Mi, koji dramu gledamo s nepristranoga mjesta, znamo da su ostali u drami jednostavno nevažni, i da su u drami postojeći jedino Romeo i Hamlet.  

Postoji umjet­nost koja je geometrijska i razumska, gotovo pitagorej­ska i klasična, u svakom slučaju živi nadahnuta nekak­vim redom, i prema tome zrači razmjerom i pouzda­njem i znanjem. Ovu umjetnost možemo nazvati orfičkom, ne zato što ju je izmislio Orfej, nego zato jer je u svekolikoj umjetnosti u Europi najviši stupanj or­fička grčka klasika. Orfička je konačno i egipatska um­jetnost, i tibetanska, u mnogo čemu i kineska, i tol­tečka, pa gotika i renesansa. Orfička umjetnost jest umjetnost obuzdavanja. Veliki joj je primjer istočnjačka yantra. Sređuje sile za kojima poseže. Zato je svoj orfici veliki cilj harmonija. I zato je razumska, geometrijska i razmjerna, zato živi nadahnuta redom i zato joj je naj­viši stupanj grčka klasika.U svakoj umjetnosti osim trenutka sređivanja, samoprijegora i obuzdavanja, postoji i trenutak priziva­nja. To je magijska umjetnost koja povremeno izbija i koja je gotovo posve uništila orfiku u Europi. Magijska umjetnost ne obuzdava, ona upravo priziva. Nije ra­zumska, nego imaginativna. Ne živi u harmoniji, nego u zanosu. Ne pouzdanost, nego entuzijazam. Os­lobađa sile za kojima poseže.Karakteristično djelo, jedno od vrhunaca orfike jest Božanstvena komedija. Sređuje i obuzdava sve sile od dna pakla do najvišega neba. Karakteristično magijsko djelo su Bjesovi Dostojevskoga. To je djelo u kojemu Stavrogin mimo razgovara s generalom, ali odjednom bez ikakva razloga i povoda ustane, pristupi generalu i ugrize ga za uho.     

»Općenito, glazba je užasna stvar - piše Tolstoj - što je ona zapravo? Ne znam. Što je glazba? Što radi? Kažu, glazba djeluje, užasno djeluje, ali uopće ne djeluje na uzdizanje duše. Glazba ne uzdiže niti unizuje dušu, nego je uznemirava. Pod utjecajem glazbe izgleda kao da razumijem nešto što ne razumijem, kao da sam spo­soban za nešto za što baš i nisam sposoban.« (...)

I razlaže, rastače dalje autor Harlekina, ludu...sanyasina, koji dremucka sred gomile i smije se jer je spoznao paradoks postojanja.

Logika postojanja je paradoks, i zato je iza smijeha tuga od koje živi, i zato je iza klauna melankolija, kao vatra i hrana vedrine. Melankolija nije strah i nije drhtanje, i nije briga i nije strepnja. Melankolija je melankolija. Ni sa čim se ne može zamijeniti, i ne može se dalje od toga tajnog i neizrecivog imena. Melankolija je misterij lude. Onaj koji nije tužan, nije istinski lud. Ne zna biti dovoljno sladak ni dovoljno lagan. Ne zna biti kao Fra­njo Asiški, ili kineska luda i Pantagruel i Till Ulenspie­gel. Kako li je ovo veličanstveno, oboje tako zajedno u čaroliji paradoksalnosti, istodobno i hihot i preduboka tuga. Tko ne poznaje melankoliju, ne može biti bez­brižan, ne može poskakivati i izvoditi igre riječi i biti grub prema blesavim kraljevima. Melankolija ga čini sipkim. Ona ga čini neustrašivim. Ona ga čini ništi­com. Jer tek tada sam moć, ako nisam ništa. Melankolija ga čini veselim i djetinjim i duhovno siromašnim. Najveće čudo svijeta jest vedrina. Od toga je veće čudo samo to što vedrina živi od melankolije. To je najzanosniji paradoks postojanja. Harlekinovo najviše znanje.(...)

(Bela Hamvas, Harlekin)

Prijavi na DeliciousPrijavi na DiggPrijavi na FacebookPrijavi na Google PlusPrijavi na StumbleuponPrijavi na TechnoratiPrijavi na TwitterPrijavi na LinkedIn