Jezik koji ne znaš prije nego ti

namjeste usta,

gori u tebi, širi se po uskom

prostoru

i mnogi se raspukne prije no što

progovori

bacajući niz vjetar, poput cvijeta,

tisuće sjemenki.

 

 

Onda hrvatski mrmore trave,

more i obale.

Doista sam čuo kako mi šuma

šapuće u tišini

moleći da je zaštitim od drvosječa.

I trava bi mi zapjevala hrvatski

da lakše usnem.

 

 

Sjedimo za stolom i zborimo

tim svetim jezikom,

osjećamo kako se oko nas otvaraju

sva vrata

na koja nadire svjetlost svijeta

koja je skrivena u dobroti

jezikâ.

 

 

Slavko Mihalić