• Zgrada izvana, iznutra, knjižnica, hol...

Rekli su...

Mnogo je puteva da se čovjek obogati i većinom su ružni.

Francis Bacon

Obljetnice

Vincent van Gogh
Ribari poznaju opasnosti mora i težine oluja, ali nikada nisu te opasnosti smatrali dovoljnima da ostanu na obali. – Vincent van Gogh ...
Isaac Asimov
„Pišem iz istog razloga zbog kojeg i dišem – da to ne činim, umro bih." Asimov je jedan od najznačajnijih ...
John Ronald Reuel Tolkien
„Nisu izgubljeni svi oni koji lutaju." Tolkien je rođen u Južnoj Africi, 3. siječnja 1892. godine. Engleski je pisac i jedan od ...
Jacob Grimm
„Ja sam Smrt i sve ljude smatram jednakim." Najstariji Grimm rođen je Hanau, gradu u pokrajini Hesse-Kassel, 4. siječnja 1785. ...
Rudyard Kipling
"Pozivom sam trgovac riječima, a riječi su, naravno, najmoćnija droga koju je čovječanstvo upoznalo." Kipling Rudyard, engleski ...
Edgar Allan Poe
„Poludio sam, uz duga razdoblja zastrašujućeg zdravog razuma." Poe je rođen 19. siječnja 1809. godine u Bostonu. Bio ...
ranko_3.jpg

„Ja poštujem uspravnost, ljudsko dostojanstvo! Zgrčeni kreten u limenoj kanti što juri ulicama - zar je to još čovjek?"

Ranko Marinković hrvatski je književnik rođen 22. veljače 1913. godine na Visu. Dovoljno bi ga bilo pamtiti po njegovim djelima, ali važno je spomenuti da je bio direktor drame zagrebačkog HNK nekoliko poratnih godina nakon posljednjeg svjetskog sukoba, a zatim i profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu, gdje je radio do umirovljenja.

Porijeklom je s otoka Visa. Rodio se u istoimenom mjestu u kojemu je završio pučku školu. Daljnje obrazovanje odvodi ga u smjeru Splita, gdje započinje školovanje u gimnaziji, a dovršava ga u Zagrebu. Sljedeća postaja obrazovanja je Filozofski fakultet u Zagrebu, na kojemu 1935. godine završava romanistiku. Prve pjesme, proze i eseje oobjavljuje već tijekom studentskih dana, zarana postajući poznat u književnim krugovima. Nije dugo čekao prvo kazališno uprizorenje svojih djela. Zagrebački HNK 1939. godine izvodi predstavu postavljenu temeljem njegova djela Albatros, farse idejno proizašle iz istoimene Baudelaireove pjesme. Već u tom djelu nazire se da će povratak u zavičaj, mediteranski ambijent te emotivni sukobi unutar pojedinca biti osnovni motivi najvećeg dijela njegova stvaralaštva. Središnji lik drame Albatros  intelektualac je koji se, slomljen burnim životom punim očaja i praznine, vraća na rodni otok, u zavičaj.

Rodna kuća Ranka Marinkovića, fotografirao Nikola Kežić

U stvaralaštvu ga privremeno prekida Drugi svjetski rat. Nedugo nakon što su talijanski fašisti okupirali Vis, Marinković je uhapšen u Splitu te prisilno odveden na područje Kalabrije. Nakon kapitulacije Italije, 1943. godine odlazi u Bari, a nedugo zatim u izbjeglički kamp El Shatt. Nakon poraza nacista i bezuvjetne predaje Njemačke, 1945. godine, počinje raditi u Nakladnom zavodu Hrvatske. Godinu kasnije postaje direktor Drame Hrvatskog narodnog kazališta, a ponekad i njen dramaturg sve do 1950. godine. U tom razdoblju stvorio je nekoliko djela. Knjigu Proze izdaje Matica Hrvatska 1948. godine, a ona uz dramu Albatros sadrži i pojedina djela kasnije objavljena samostalno poput proznih zbirki Ni braća ni rođaci te Oko božje, koje kao zasebna djela objavljuje 1949. godine.

Profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost postaje 1951. godine te nastavlja taj posao raditi do umirovljenja, kao jedan od najkarizmatičnijih profesora te ustanove. To razdoblje njegova života ujedno je i stvaralački najplodnije. Tada nastaju djela: Pod balkonima (1953.), Ruke (1953.), Glorija (1955.), Poniženje Sokrata (1959.), Kiklop (1965.), Politeia (1977.), Zajednička kupka (1980.), Pustinja (1982.) i Never more (1993.). Uz navedena djela, piše i eseje, intervjue te zapise iz kazališta.

Djelom Glorija kritizira dogmatizam katoličke crkve predstavljen kroz lik svećenika koji želi kip Bogorodice učiniti uvjerljivijim svojoj pastvi pa dolazi na ideju zamijeniti ga nekadašnjom cirkuskom umjetnicom Glorijom, zaređenom imenom Magdalena. Ruke su Marinkovićeva najznačajnija prozna zbirka, prožeta osnovnim temama njegova stvaralaštva. Naslovna priča zbirke, kao i Zagrljaj, govore o književnom stvaralaštvu, o piščevoj poziciji i samom činu pisanja.

„Tijelo uronjeno u strah izgubi onoliko od svoje smrtnosti koliko teži istisnuti strah. Heureka!"

Vrhunac je Marinkovićeva stvaralaštva roman Kiklop, koji prikazuje odnose intelektualaca i boema prijeratnog Zagreba, njihov odnos prema ostatku društva i trenutku u kojem se nalaze. Kiklop je antiratni roman, zaogrnut teatralnošću likova i odnosa, maskiran cinizmom i sarkazmom kojim glavni likovi istiskuju ostatak svijeta izvan svog uskoga kruga poznanstava, roman zaronjen u gomilu jada koji se istače iz svakog odnosa, emocije i susreta nastalih tijekom Melkiorova putovanja pričom, lika ljudski slabašnog i punog mana, ali narativno nenadomjestivog. Roman je pisan modernim stilom, svojstvenim samo Marinkoviću, pun je citata i referenci na cjelokupnu umjetnost, često prekidan kraćim ili duljim esejskim izletima, kronološki dosljedan, no prostorno raspršen. Često nam se zatvoreni prostori u kojima obitavaju njegovi likovi otvaraju poput ogromnih prostranstava čije umjetno stvorene zidove i svodove pisac uklanja dinamikom scene i zaigranošću dijaloga.

Mnoga Marinkovićeva djela ekranizirana su ili uprizorena na sceni. Londonsko kazalište Honey Tounged 2013. godine uprizorilo je Gloriju, a najavu predstave možete vidjeti u videozapisu. Nakon toga, pogledajte prvu epizodu ekranizacije Kiklopa. Živopisni likovi i scene te zanimljivi dijalozi vjerojatno će vas nagnati da pogledate i ostatak.

 

 

 

Dok ne uzmete neko Marinkovićevo djelo u ruke te ga s punom pozornošću pročitate i promislite o njemu, izdvajam nekoliko ulomaka iz njegovih djela.

Ta on je bio pisac, a piscima je, kako je poznato, dopušteno što nikome nije dopušteno. Njima, tim piscima, obični ljudski odnosi kao da su preusko krojeni: neprestano ti pisci nekamo strše i istrčavaju, njuškaju, ruju, zabadaju nos, niču neočekivano i češu se gdje ih ne svrbi. Zamislite tako malo mjesto gdje živi čovjek pred kojim svi skidaju kapu iz poštovanja, samo pisac, dakako, ne skida. Jer, veli, on naprotiv smatra tog općenito poštovanog čovjeka, svojim „objektom" kojeg će on opisati prvom prilikom, to jest oklevetati, izmisliti i povješati po tom čovjeku takvih sramotnih pojedinosti, da njemu, poštovanom čovjeku, ne preostaje ništa drugo nego da se ubije. Ili da ostavi sve svoje poslove, imetak i ugled, pa da se preseli u neko drugo malo mjesto."

Ni braća ni rođaci

„Nisam ratnik da bih vjerovao u pobjedu. Nisam državnik da bih vjerovao u silu. Nisam pjesnik da bih vjerovao u slavu.

Nisam vjernik da bih vjerovao u trublje anđeoske na posljednjem sudu. Nisam pokajnik da bih očekivao milost. Nisam očajnik da bih priželjkivao smrt. Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam živ zauvijek. Ali probudit će se tada Polifem-kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera."

Kiklop

„Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini među životinjama imamo ruke!

I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan...

Rukama se može zadaviti!

Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? — nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi.

Ruke

 

Umočio nas obojicu u ovu kužnu kupelj i za sobom zatvorio vrata. Što te briga? Utonuo u svoj mirni, ravnodušni san s podrugljivim, vjerojatno i gadljivim, osmijehom, a nas ostavio da se tresemo u našem smradu...

Bdijenje je sada moje jedino kupanje, moje otkupljenje. I ovo nizanje i kljucanje riječi u ovoj gluhoj noći kužnog isparenja iz onog pakla što ga on u sebi nosi, to nije njegovo, to je dio moje muke.

Zajednička kupka

O smijehu

„Ta vedrina je u smijehu, a smijeh ako je i gorak ipak je i vedar, jer smijeh je u svakom slučaju izraz života, ali samo jednog oblika života, a to je ljudski oblik, jer se samo čovjek smije."

„Mislim da svaki čovjek živi u... recimo tako, grotesknom osvjetljenju, baš osvjetljenju, jer osvijetljeno tijelo baca sjenu. Ta sjena, koja bi trebala biti nekakva silueta tijela, ako se tijelo kreće, giba se zajedno s njime, ali mijenja oblike prema konfiguraciji tla, dakle nije silueta. Postaje grbava, iščašena, skače, pleše, izdužuje se i stanuje, proširuje, jednostavno – zadirkuje svoga „gospodara". Pravi nekakve „geste i grimase", ismijava tijelo koje baca sjenu. To bi „slikovito" bio smisao groteske... Parodija ličnosti."

O rečenicama

„...kao osobe od kojih se ponekad moramo i braniti, jer naprosto zahtijevaju da budu zapažene, da budu uvažene i tretirane s dostojanstvom, kako inače ne tretiramo naša oruđa i materijale od kojih gradimo naš praktični život."

O riječima

„Riječi se javljaju s nekim osobitim pretenzijama, nametljivo, inzistentno kao nepozvane zvučne slike još prije nego smo prihvatili njihovo značenje i odredili im smisao, naš smisao, koji nije uvijek kongruentan s njihovim značenjem... Pogotovo riječi podivljaju u metaforama. Ne slušaju, nije ih briga za smisao, nastupaju sa svojom akustikom kao sa svojom primarnom snagom, otkrivaju svoju prafunkciju primitivne fonetike. Hoće da se čuju... Dakle, riječi u metafori dobivaju novu dimenziju, postaju, u neku ruku, sudbonosne..."

 

„A što da se dalje priča..."

Prijavi na DeliciousPrijavi na DiggPrijavi na FacebookPrijavi na Google PlusPrijavi na StumbleuponPrijavi na TechnoratiPrijavi na TwitterPrijavi na LinkedIn