• Zgrada izvana, iznutra, knjižnica, hol...

Rekli su...

Klasik je danas čovjek kojeg možemo hvaliti, a da ga nismo pročitali.

Gilbert K. Chesterton

Obljetnice

Eugene Ionesco
„Ja ne poučavam, ne svjedočim, ne objašnjavam, nego nastojim objasniti samoga sebe…“  (Dnevnik) Eugene ...
Ivo Andrić
„Priča je kao čovjek za koga vrijeme nema više značenja i koji stoga ni u tuđem životu ne pridaje vremenu ni redovnu tijeku vremena neku ...

„Priča je kao čovjek za koga vrijeme nema više značenja i koji stoga ni u tuđem životu ne pridaje vremenu ni redovnu tijeku vremena neku važnost.“

U Docu kraj Travnika, 9. listopada 1892. godine rodio se Ivo Andrić. Nećemo spominjati da se već godinama vode rasprave čiji je pisac Ivo Andić i kojoj književnosti više pripada. Još bi neumjesnije bilo govoriti kako ga se odriču oni koji ga svojataju. Možda je zanimljivije spomenuti da je u godini kad je Andriću dodijeljena Nobelova nagrada, u konkurenciji bilo i djelo J. R. R. Tolkiena Gospodar prstenova, a ostali nominirani bili su vrlo ugledni u to vrijeme: Graham Greene, E.M. Forster, Robert Frost, Lawrence Durrell, Karen Blixen i Alberto Moravia, no nećemo duljiti ni o tomu. Neka pričaju Andrić i njegovi štioci…

Na Drini ćuprija

Nema slučajnih građevina, izdvojenih iz ljudskog društva u kome su nikle, i njegovih potreba, želja i shvatanja kao što nema proizvoljnih linija i bezrazložnih oblika u neimarstvu.

Na Drini ćuprija

Nemiri

Biju me dani nemirom, san me vara i mladost me boli, a ja šutkam otrovanu krv da u tišini bolje čujem huk vremena koje dolazi.

Zora koja će sutra svanuti za mene je najviša zapovijed, sve dotle ja sam čovjek koji čeka i vojnik na skrovitu mjestu.

Oko mene su šume, koje znadu samo jednu zapovijed: da se raste, i samo jednu nuždu: da se umire. Nada mnom oblaci, zli, nijemi i žalosni.

Suđen sam na samoću, srce mi, čini mi se, ne bije, samo osluškujem divlji topot i svetačko pojanje godina koje dolaze.

U krvi i slavi novih sve ljepših zora iščezavam.

Živjet ću možda još samo kao tamna opomena u dušama, a niko neće znati kako mi je bilo u suton kad je velik i svijetal oblak na prozoru, kad želja raste, a staze mokre i nema nade da će iko doći.

Prokleta avlija

Šta bismo znali o tuđim dušama i mislima, o drugim ljudima, pa prema tome i o sebi, o drugim sredinama i predjelima koje nismo nikad vidjeli niti ćemo imati prilike da ih vidimo? Malo, vrlo malo.

Riječi štioca

Jadni li smo.

Ni avlija nam ne bi bila prokleta da nismo tako jadni. Živimo po fikcijama i po njima se ravnamo. Zavidni smo i ljubomorni, nervozni bez razloga, nezasitni, nasilni, razulareni, primitivni, siromašni, željni vlasti. Novac nam zadaje probleme, ali ipak bismo ga htjeli imati. Neiskreni smo. Prije svega nesretni. Često ne vidimo drvo od šume ili šumu zbog jednog drveta.

Prokletstvo je u nama.

Ono što zovemo nada, tračak je mira i svjetla koje poneki osjete. Nekima je dana moć da žive i misle drugačije. Jao njima. Oni će u tamnici ovakvog ljudskog života koji nas tlači tisućama godina uvijek biti dovoljno hrabri i znati živjeti slobodno i odgovorno, dati drugima istu tu slobodu i odgovornost. Oni će prvi nastradati. Zbog tuđeg nemira.

Ljudi se različito nose sa situacijama u kojima se mogu naći. Borba za život u nama pronalazi ponekad snagu koje nismo svjesni. Isto tako, na površinu mogu isplivati i postupci koje nikad ne bismo napravili u normalnim situacijama. Avlija pritišće svoje stanovnike, iz njih se trudi iscijediti sve što je ljudsko, kako bi ih natjerala da počnu funkcionirati neljudski, nesvjesno i da, na taj način, lakše upravlja njima.

Uvjete života, kojih se Andrić nije posebno doticao, možemo samo zamišljati. Gomila ljudi, u zatvorenom, namjerno anarhično organiziranom prostoru, s nedovoljno mjesta za spavanje, obavljanje nužde ili bilo koje druge osnovne ljudske i civilizacijske radnje, nemogućnost bijega ili odmora od takvog bivanja, sve to možemo samo zamišljati i povezati s činjenicama, koje nam je pisac dao. Egzistencija je u takvim uvjetima nemoguća, a opstanak i izlazak iz nje, nikad ne prolazi bez posljedica, ma kako kratkotrajan boravak u takvoj situaciji bio.

Iako je mnogo likova, koji nam prikazuju svoju veću ili manju snalažljivost i prilagodljivost, prolazeći kroz koncentrične krugove avlije, koji u pojedinim trenucima neodoljivo podsjećaju na Danteov pakao, samo što su ljudskiji, bliži stvarnosti i time bolniji, ipak je fra Petar taj, koji svojom mirnoćom i nekom vrstom produhovljene pomirbe sa sudbinom, šeće svim tim krugovima i vodi nas od pripovjedača do pripovjedača, od jedne priče ka drugoj. Prihvaćanjem sudbine, fra Petar se ne miri s nevoljama koje su mu nametnute, već bira način koji mu je najbliži jer je on Božji čovjek i vjera mu daje nadu. Fra Petar ne želi klonuti duhom, egzistenciju traži u svemu što se zbiva oko njega. On je poput nekog čudnog, miroljubivog predatora, koji se hrani događajima i pričama, koji se odvijaju po cijeloj avliji i u glavama onih, koje je prokletstvo vezalo za avliju. Ćamil je, nesvjesno, njegov desert, poslastica o kojoj nakratko čak postaje i ovisan. Fra Petrov gandijevski, pasivni otpor za njega je dobro rješenje jer na taj način nalazi fizički izlaz iz proklete avlije.

Ćorkan i Švabica – Dioniz u Bosni

Sve se u gradu povampirilo, čak i oni najmirniji jer Dioniz nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Brige zbog ludosti donosi i onima koji izravno u ludovanju ne sudjeluju („U svijesti žena… ona je… bezlično, ljigavo i nedokučljivo zlo.“). Menade mijenjaju obličje, muškarci od žena u potpunosti preuzimaju ulogu u ovim ludovanjima, a Dioniz ih prihvaća jer je to dio njegove prirode. Vino, nektar i halucinogene gljive zamijenila je rakija. Umjesto grožđa i maslina, u potoku se hladi lubenica.

Prijavi na DeliciousPrijavi na DiggPrijavi na FacebookPrijavi na Google PlusPrijavi na StumbleuponPrijavi na TechnoratiPrijavi na TwitterPrijavi na LinkedIn