Pjesnik prometejske pobune – i prometejske sudbine. Neustrašiv u otporu, nenatrkriljiv u prkosu, velik u bolu i nepokoren u porazu. (Dubravko Jelčić, Monolitni pjesnik, 1989.)
Silvije Strahimir Kranjčević (Silvinus Policarpus Antonius) rođen je 17. veljače 1865. godine u Senju. Premda živahan i nemiran duh, niže je razrede gimnazije završio bez problema. Ali drugačije zagudiše gusle, kad sam zapao u višu gimnaziju. Potilo se, učilo se, mučilo. Tko je bio bolje glave, tuj se nešto i dalo izradit, al većinom vukao se uspjeh nekud lijeno. Tada sam tek počeo shvaćati: čemu nauka. Toga mi doduše ne kazaše direktno, al ja sam onda, motreć svijet, počeo uviđati, da ne bi smjela biti nauka, da odgoji činovnika ili odvjetnika, nego – čovjeka. Solidarizirajući se s razrednim prijateljima kojima je bio zabranjen pristup ispitu mature, Kranjčević je, iako odličan đak, odstupio od ispita i sklonio se u sjemenište na promišljanje svega. Pohađa predavanja u senjskoj bogosloviji odakle je upućen u Rim, na teološki studij - Collegium Germanico-Hungaricum. Sedam je godina proveo u Rimu, no mučila ga je čežnja za domom. I svukoh sa sebe crveno odijelo, raspasah svoj crveni pas i odoh. Uz Strossmayerovu potporu napušta teološki studij i vraća se u Hrvatsku. Ajd u preparandiju! jeknulo mi u duši. Od 1885. godine pohađa Učiteljsku školu U Zagrebu i osposobljava se za učitelja hrvatskoga i njemačkoga jezika te zemljopisa i povijesti na građanskim školama. Danas sam zadovoljan. Ja odabrah stališ, koji istina, nije sladak, ali je požrtvovan. Ja si ne bih mogao naći ljepše prilike, da si razvijam duh, negoli je ova. I ja se s veseljem podlažem njegovom trhu. – Godine 1886. imenovan je učiteljem trgovačke škole u Mostaru, potom premješten u Livno, dvije godine kasnije u Bijeljinu, 1892. godine ponovo u Livno, a od 1893. godine službovao je na Učiteljskoj školi u Sarajevu. Već sljedeće godine unaprijeđen je i dodijeljen na rad Zemaljskoj vladi u Sarajevu, gdje će postati nepotpisanim urednikom književnog polumjesečnika Nada. Na svoj 33. rođendan oženio se Gabrijelom Anom Kašaj – Elom, a 1904. rodila mu se kći Višnja. Počinje pobolijevati i posljednje četiri godine života uglavnom prolaze u znaku bolesti: liječi se u Beču, kasnije u Sarajevu, oporavlja u Kiseljaku. Umro je 29. listopada 1908. godine u Sarajevu gdje je i sahranjen, na groblju Koševo.
Pjesnički opus
Prvu pjesmu, Zavjet, Kranjčević je objavio 1883. godine u časopisu Hrvatska vila, potpisavši se kao Silv. Kr. Njegovo je djelo obuhvaćeno trima zbirkama: Bugarkinje (1885.), Izabrane pjesme (1898.) i Trzaji (1902.) iz kojih možemo iščitati pjesnikovu autobiografiju, njegov razvojni put. Ukupnost Kranjčevićeve lirike opire se svakom pokušaju periodizacije ili tematsko-motivske razdiobe (od patriotizma preko refleksivnosti do pesimizma). Ono od samoga početka traga za odgovorima, propitujući temeljne ljudske vrijednosti, osebujnim, kranjčevićevskim stilom. U formalnom smislu njegova je lirika oslonjena na tradiciju, klasicistički dotjerana, narativna ili modernistički razigrana. U tematskom smislu nekoliko je žarišta Kranjčevićeve poezije: rodoljublje uzdignuto do kozmopolitzma, socijalna tematika s izvorištem u altruizmu, vjera i sumnja u čovjekovu snagu, sukob ideala i zbilje, zapitanost nad čovjekovom sudbinom, životom i smrti, nepravdom i ravnodušnosti Svemira.
A kako Silvije pjesme piše? - Može se reći, da je svaka njegova pjesma komadić njegova života, njegove duše. Najprije nikne u njemu zamisao, ideja pjesme. Tu ideju on dugo nosi u glavi. Znade proći po nekoliko mjeseci. Onda istom sjedne da napiše pjesmu. A i to dođe iznenada; nije u njega običaj, da ujutro kad ustane, odluči „danas ću napisati pjesmu". Ne, to dođe kod njega najednom, kao da mu neka sila nevidljiva diktira riječi. Ali, kad je pjesma dovršena, onda je sasvim izmoren, izmučen, zaista, kao – da mu se otkinulo nešto života. Vidi se, da ga to i fizično troši. On je poslije stvorene pjesme zaista tjelesno posve slab. Svaka njegova pjesma, kad izađe ispod njegova pera, gotova je umjetnina, nu on nije još zadovoljan. četiri i pet puta znade on preraditi, prepisivati svoju pjesmu, zainjući kadikad samo kod jedne riječi, koja mu se ne čini skladna. kako Flaubert, tako i on ispravlja, premeće riječi i stihove tako dugo, dok pjesma ne izađe savršena. Eto, tako Silvije stvara svoje pjesme. (Ela Kranjčević, Moj Silvije)
Domoljubnu je poeziju rasteretio fraze i deklarativnosti, općih mjesta i patetike (Moj dom) uveo je lik radnika u hrvatsko pjesništvo (Radniku), kritički se oborio na kler koji je iznevjerio Kristov nauk (Eli! Eli! lamâ azâvtani?!), satirički progovorio o poltronstvu, beskičmenjaštvu i nemoralu (Gospodskom Kastoru), opjevao je tragediju genija, vizionara i vođe koji pokreće narod (Mojsije), pobunio se protiv tiranije, nepravde i ropstva (In tyrannos).
Dominantno je obilježje njegove poezije pesimizam, no taj je pesimizam optimističan, gotovo prometejski.
Zbog nervoze taj je stil mnogo više muzikalan, pa i disharmoničan no slikarski i plastičan... Uvijek pjeva u „trzavici vječnoj", u vječnoj uzrujanosti. Poezija mu je vrst morfija, on je pjesnik srhova, žmaraka, groznice, pjesnik grča i grčeva, pjesnik „trzaja". (A. G. Matoš)
Poslušajte Kranjčevićeve pjesme Moj dom i Eli! Eli! lamâ azâvtani?! u izvedbi Zlatka Crnkovića ili pročitajte nekoliko pjesama u Izboru iz poezije.
