Ne opiri se toliko. Najbolje stvari događaju se onda kada ih ne očekuješ.
Gabriel José García Márquez kolumbijski je pisac rođen 6. ožujka 1927. godine u gradu Aracataca u obalnom dijelu sjeverne Kolumbije. Bavio se novinarstvom, izdavaštvom te je djelovao kao politički aktivist. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1982. godine. Pohađao je isusovačku školu za nadarene učenike, a kasnije je studirao pravo. Neko je vrijeme putovao po Kolumbiji dok se 1954. godine nije skrasio u Bogoti te počeo raditi kao novinar u listu El Espectador. Zbog jednog novinskog članka u kojem je opisao događaje jedinog preživjelog mornara kolumbijskog razarača koji je potonuo zbog nemara, a vlada to sve pokušavala preokrenuti i zataškati, Márquezu je život bio u opasnosti te je morao napustiti domovinu. U doba izgnanstva boravio je i u Havani gdje se sprijateljio s Fidelom Castrom. Svoje najveće književne uspjehe doživio je u Mexico Cityju kamo se sa suprugom i sinovima Roderigom i Gonzalom doselio 1959. godine.
Do tada nije mogao ni pomisliti da je literatura najbolja igračka koja je ikad bila izmišljena za ismijavanje ljudi. (Sto godina samoće)
Prva uspješna knjiga bila mu je Pukovniku nema tko pisati, a slijedio je Pogreb velike mame. Za svoju najslavniju knjigu, Sto godina samoće, ispričao je kako mu se, dok je prilazio Acapulcu, dogodilo svojevrsno otkrivenje i nije znao ni sam zašto, ali je znao da treba napisati tu knjigu. Doživljaj je bio tako cjelovit, da je na tom mjestu mogao izdiktirati prvo poglavlje, od riječi do riječi. Vratio je obitelj kući, zatvorio se u sobu, počeo pisati i to svakodnevno osamnaest mjeseci. Pušio je šest kutija cigareta na dan, prodao automobil i gotovo sve električne uređaje u kući kako bi mogao prehraniti obitelj i kupiti dovoljno papira za pisanje i založio preostale stvari u kući da pošalje rukopis izdavaču. Roman je objavljen u travnju 1969. godine, prodan je u više od 10 milijuna primjeraka te je višestruko nagrađivan. Svojim je romanom Márquez utemeljio tzv. magični realizam. Izlazak Patrijarhove jeseni podijelilo je kritičare, no mnogi ovaj roman smatraju njegovim najboljim djelom.
Dominantne opsesije nadživljuju smrt. (Sto godina samoće)
Književni uspjeh postiže i romanom Ljubav u doba kolere - snažnom, poetičnom i komičnom pričom o ljubavi na duge staze u kojoj je opisana i priča o ljubavi njegovih roditelja. Ovo je popularno djelo dobilo i svoju filmsku verziju u režiji britanskog redatelja Mikea Newella:
Jedina stvar gora od lošeg zdravlja je loš glas.(Ljubav u doba kolere)
Uslijedila su djela General u labirintu, zbirka pripovjedaka 12 hodočasnika, roman O ljubavi i drugim nečistim silama. Novcem od Nobelove nagrade Márquez je kupio kolumbijske novine Cambio za koje je i pisao. Stilski odmak napravio je 1996. godine napisavši knjigu Vijest o otmici, koja govori o kolumbijskoj narkomafiji.
Uvijek ostane nešto što se može voljeti.
U jesen 2002. objavio je prvi dio autobiografije Živjeti da bi se pripovijedalo koji je prodan u milijunskoj nakladi. Prvi dio memoara govori o odnosima njegovih roditelja, a završava 1955. godine, odnosno objavljivanjem prve priče. U drugom dijelu piše o životu do objavljivanja Sto godina samoće, a u trećem o prijateljstvima s nekim od najpoznatijih svjetskih vođa, poput Castra ili bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona.
Oni koje volimo trebali bi umrijeti sa svim svojim stvarima. (Ljubav u doba kolere)
Gabriel Garcia Marquez – Život naslov je Marquezove opsežne autorizirane biografije koju je napisao britanski profesor Gerald Martin – na gotovo 700 stranica autor nastoji prikazati najboljeg kolumbijskog pisca i njegovu latinoameričke verziju 'američkog sna' o putovanju od siromaštva do planetarne popularnosti.
U lipnju 2012. godine objavljeno je da Márquez boluje od Alzheimerove bolesti te da se više neće baviti pisanjem.
„I baš njega da strefi Alzheimer? Opet, ima i u tome nekakve pravde i smisla: opsežno je i krupno sve ono što Gabriel Garcia Marquez treba da zaboravi. Kada se ruše njegova sjećanja, kada se u prah mrvi i sasipa njegova imaginacija, događa se nešto što je iz neke sudbinske perspektive silno, kao što je silno bilo i ono što je ta imaginacija od njegovih sjećanja stvarala. Čovjek je sklon sve antropomorfizirati prema vlastitoj slici i prilici, pa onda i Bolest, kao i Smrt, gledamo kao nekakva svjesna bića i stvorove, a ne kao puke i u osnovi beznačajne kemijske procese. Time je i ono što, kako se tvrdi u vijesti objavljenoj prije neki dan, iznutra ruši Marqueza, moćno, veličanstveno, vrijedno divljenja.“
(Miljenko Jergović o vijesti o Marquezovoj bolesti)
