„Nisu izgubljeni svi oni koji lutaju."

Tolkien je rođen u Južnoj Africi, 3. siječnja 1892. godine. Engleski je pisac i jedan od najvažnijih pisaca fantastičnih priča u povijesti.

Bio je stručnjak za starije oblike engleskoga jezika te profesor na Oxfordu. Zaslužan je za promjenu stajališta o Beowulfu, staroengleskom junačkom epu, u britanskim akademskim krugovima. Prijateljevao je s C. S. Lewisom, Owenom Barfieldom, Charlesom Williamsom i drugima te s njima činio grupu poznatu pod nazivom The Inklings (eng., prevedeno kao Tintići). Bavili su se čitanjem i raspravama o nedovršenim djelima. Umro je 2. rujna 1973. godine i sahranjen na groblju Wolvercote u Oxfordu. 

(Ash nazg durbatulûk, ash nazg gimbatul,
ash nazg thrakatulûk agh burzum-ishi krimpatul.)

(Prsten Jedan da zavlada svima, Prsten Jedan što traži i seže,
Prsten Jedan da spoji se s njima i u tami ih sveže.)

Njegova najpoznatija djela su Hobit, Gospodar prstenova, Silmarillion, Hurinova djeca, Avanture Toma Bombadila itd. Osim fikcije, pisao je poeziju i izdao je velik broj akademskih djela i članaka. Kao svestrani filolog za svoja je djela kreirao nekoliko jezika, među kojima su najpoznatiji vilenjački i crni jezik.

Prije nego štp pročitate uvod u knjigu Silmarillion, poslušajte pjesmu May It Be u izvedbi 2CELLOS i pogledajte ulomke filma Gospodar prstenova. Preporučujem i da pogledate animirani film Gospodar prstenova iz 1978. godine.

Silmarillion, prvo poglavlje

Ainulindalë

Pjev Ainura

Bje Eru, Jedini, kojega na Ardi zazivlju imenom Ilúvatar; a on ponajprije stvori Ainure, Blažene, koji bijahu izdanci njegove misli i postojahu s njime prije nego što je išta drugo bilo stvoreno. On im se obrati, predlažući im glazbene napjeve; a oni zapjevaše pred njim, na radost njegovu. No dugo je svaki od njih pjevao sam, ili tek nekolicina zajedno, dok su ostali slušali; jer nisu poznavali drugo doli onaj djelić Ilúvatarova uma iz kojeg su postali, a tek su polako počinjali razumijevati vlastitu braću. Ipak, što su dulje slušali, to su bolje razumjeli i sve ih je više i skladnije pjevalo.

Uto dođe čas u kojem Ilúvatar okupi sve Ainure i objavi im silovit i moćan napjev, u kojem im ukaza krasnije i veličajnije stvari nego ikad dotada; a slava je njegova početka i divota njegova kraja zadivila Ainure, pa su se oni poklonili pred Ilúvatarom i ušutjeli.

Tad im Ilúvatar reče:

„Od ovog napjeva koji sam vam razotkrio, želja mi je da skladnim jedinstvom načinite Velebnu glazbu. A kako sam u svakom od vas raspirio Oganj neugasivi, na vama je da ga svojim moćima ukrasite, svaki prema vlastitom znanju i umijeću i kako držite da je pravo. Ja ću zatim sjesti i slušati, radostan što ste pjesmom probudili veliku ljepotu.

Nato glasovi Ainura, nalik na harfe i lutnje, svirale i trublje, viole i orgulje i nalik na nebrojene zborove što su pjevali riječima, stadoše oblikovati Ilúvatarov napjev u divotnu glazbu; a zvuk se bezbrojnih, skladno isprepletenih melodija vinu u vis, prekorači uhom čujne dubine i visine i preplavi Ilúvatarov nastan, a glazba i njezin odjek dospješe u Prazninu i ispuniše je cijelu. Nikad više nisu Ainuri složili glazbu sličnu ovoj, iako je kazano da će još krasniju pred Ilúvatarom zapjevati zborovi Ainura i Ilúvatarove djece, po svršetku svijeta. Tad će svaki Ilúvatarov napjev pravo otpjevati, a kako im koji preko usana prijeđe, umah će se ostvariti, jer svi će do kraja spoznati kakav im je udio namijenio, a znat će i smisao ostalih, a Ilúvatar će, zadovoljan, njihove misli pozlatiti tajnim plamom.

Sad je, međutim, Ilúvatar sjeo i slušao i dugo mu se činilo da je dobro, jer je glazba bila bez mane. No netom se napjev stao razvijati, kadli se Melkor dosjeti uplesti u glazbu neke od svojih zamisli koje se nisu slagale s Ilúvatarovim napjevom, jer je htio povećati moć i slavu svojeg udjela. Melkoru su pak od svih Ainura bili darovani najveća snaga i znanje, jer je od svake moći u svoje braće posjedovao po djelić. Sam je samcat često lutao pustim prostranstvima tragajući za Ognjem neugasivim, jer ga je morila želja da stvori nešto na svoju ruku i činilo mu se da Ilúvatar zapostavlja Prazninu, čija ga je pustoš ispunjavala nemirom. Oganj ipak nije pronašao, jer on plamti u Ilúvataru. Ali, ostavši sam sa sobom, u glavi mu se stadoše rojiti misli posve drugačije od onih u njegove braće.

Neke je sad uplitao u glazbu, te se umah oko njega razli nesuglasje, a mnogi se koji pjevaju u blizini uznemiriše, misli im se raspršiše, a pjev utihnu; a poneki radije privolješe svojom melodijom uz njegovu, negoli uz svoju prijašnju. Tako se nesklad Melkorov proširi, a glazbu zaguši more uzburkana zvuka. Ali je Ilúvatar nadalje sjedio i slušao, čak i kad se činilo da oko njegova prijestolja bjesni oluja, čije su crne vodurine ratovale jedna protiv druge u beskrajnom gnjevu koji se nije dao utažiti.

Tad Ilúvatar ustade, a Ainuri opaziše da se smiješi i podiže lijevu ruku, pa se nov napjev začu sred oluje, koji bijaše i sličan i drugačiji od onog prijašnjeg, a bivao je sve silniji i imao novu krasotu. Međutim je Melkorovo nesuglasje postalo zaglušno i stalo se s njime otimati za prevlast, pa se iznova poveo rat zvukova, silovitiji od onog prije, koji zaprepasti Ainure i natjera ih na muk, dok je Melkorova nadmoć rasla. Još jednom ustade Ilúvatar, a Ainuri opaziše da mu je lice strogo, te podiže desnu ruku i gle čuda! treći se napjev začu sred zabune, a nije bio nalik ni na jedan do tada. U prvi se mah naime činio tihanim i slatkim, lagašnim žuborom nježnih zvukova unutar vretenastih melodija; no zaglušiti ga se nije moglo i bivao je sve silniji i dublji. Na kraju se činilo da dvije melodije teku istovremeno pred prijestoljem Ilúvatarovim i da su posve različite. Jer jedna je bila duboka, sveobuhvatna i prelijepa, ali ispunjena tugom iz koje je izvirala sva njezina krasota. Druga je netom postigla sebi svojstveno jedinstvo; ali bijaše bučna, zaludna i do beskraja opetovana; a onako neskladna nalikovala je prije na treštavo jednoglasje trublji što su rikale dvije-tri note. Htjelo joj se utopiti onu drugu glazbu svojim silnim glasom, ali činilo se da je ta uzimala njoj upravo one najpobjedonosnije note i upredala ih u svoj svečani motiv.

Usred ove nesloge što je potresala dvore Ilúvatarove i od koje su drhtale djevičanske tišine, treći put ustade Ilúvatar, a u lice mu je bilo strašno i pogledati. Podigavši obje ruke, jednim je suzvukom, dubljim od Bezdana, višim od svoda nebeskog, a prodornim poput svjetla iz oka Ilúvatarova, Glazbu zaustavio.

Ilúvatar tad prozbori i kaza:

„Silni su Ainuri, a najsilniji med njima Melkor jest; no ipak, neka znade i on i svi Ainuri da sam ja Ilúvatar i sve ono o čemu do maločas pjevali ste pretvorit ću u djelo da na oči svoje ugledate što ste načinili. A ti ćeš, o Melkore, spoznati da se nijedan napjev otpjevati ne može a da nema svoj izvor najdublji u meni i nitko protiv moje volje ne može glazbu izmijeniti. A onaj koji pokuša, postaje oruđe u mojim rukama kojim ću veća čudesa stvoriti nego što ih ovaj može zamisliti."

Nato Ainure zahvati strah, jer još nisu razumjeli što im je bilo rečeno, a Melkora preplavi stid, iz kojeg se kradomice izrodio gnjev. Ali već Ilúvatar, sav blistav, ustade i napusti divna prostranstva koja je bio namijenio Ainurima, a oni su ga slijedili.

Kad dospješe u Prazninu, Ilúvatar im se obrati i kaza:

„Evo vaše Pjesme!"

I ukaza im sliku, darovavši im vid kao onomad sluh, te su pred sobom ugledali novi Svijet, vidljiv i sav zaokružen sred Praznine u kojoj je postojao, a da nije bio dio nje. I dok su u čudu zurili, povijest se tog Svijeta stade otkrivati, te im se činilo da on živi i raste. Neko su ga vrijeme Ainuri u tišini promatrali, kadli Ilúvatar ponovno progovori:

„Evo Pjesme vaše! Evo Poja vašeg, u kojem će svaki od vas, unutar moje zamisli prvotne, pronaći sve ono što mu se činilo da je sam smislio i pridodao. I ti ćeš, Melkore, u njemu pronaći sve zamisli svoje potajne i spoznati da su one tek čestice cjeline i pritoci njezinoj slavi."

Mnogo je drugih stvari Ilúvatar onomad kazao Ainurima, a kako ih sjećanje na njegove riječi nikad nije napustilo i kako svaki dobro poznaje onaj dio glazbe koji je sam skladao, tako Ainuri znadu mnogošta što je prošlo, i što jest, i što će tek biti i malo je toga pred njima skriveno. No postoje stvari koje ni oni ne mogu raspoznati, bilo svaki zasebno, bilo posavjetovavši se zajedno, jer je jedino samom sebi Ilúvatar razotkrio cijeli svoj naum, te se tako u svakom novom dobu zgodi nešto novo i nepredvidivo koje nema uzroka u prošlosti. Još se slika mladog Svijeta pred njima opijevala, kadli Ainuri opaziše u njoj i ono čega se nisu bili dosjetili. I ugledaše, zadivljeni, dolazak Ilúvatarove djece i boravište za njih načinjeno, te umah spoznaše da su i sami imali udjela u njegovoj pripravi onomad dok su glazbu skladali, ali mu nisu znali druge svrhe doli njegove krasote. Jer sam je Ilúvatar začeo svoju Djecu i donio ih na svijet u trećem napjevu, dok se u prvom Ilúvatarovom napjevu nisu ni spominjala, niti je bilo tko od Ainura imao udjela pri njihovu stvaranju. Stoga kad su ih ugledali, još su ih silnije zavoljeli, jer su bili bića drugačija od njih, neobična i slobodna, u kojim su svaki put iznova nazirali odsjaj Ilúvatarova uma i tako upoznali još ponešto od njegove mudrosti koja je i njima bila skrivena.

Ilúvatarova djeca su vilenjaci i ljudi, Prvorođeni i Sljedbenici. Sred svakojakih divota što ih je onomad na Svijetu bilo, sred golemih dvorana njegovih, dalekih pustošija i kružećih vatri, Ilúvatar odabra mjesto njihovu boravištu u Osvit vremena, među nebrojenim zvijezdama. To se boravište može činiti sitnica onima koji vrijednost Ainura mjere njihovom snagom, a ne zastrašujućim oštroumljem, onima koji bi cijelo Ardsko polje postavili za podnožje stupa i podigli ga sve dok mu stožac njegova vrha ne bi bio oštriji od igle; ili pak onima koji prvo primijete beskonačno prostranstvo Svijeta što ga Ainuri i dandanas oblikuju, ali ne i brižnost kojom su, do najsitnijih pojedinosti, načinili sve ono čime su ga ispunili. Međutim, kad su Ainuri ugledali sliku ove naseobine, a u njoj tek probuđenu Ilúvatarovu djecu, mnogi, a među njima i oni najmoćniji, usmjeriše sve svoje misli i želje u njezinu smjeru. Njihov vođa bijaše Melkor, onakav kakav je bio u početku, najslavniji među Ainurima koji su glazbu skladali. A taj je hinio, isprva i samom sebi, da ga onamo vuče želja da čini dobro Ilúvatarovoj djeci; obuzdavajući u sebi nemir što ga je časkom prožimao vatrom, a časkom ledom. Htjelo se njemu radije pokoriti i vilenjake i ljude svojoj želji, jer ga je gorki jed mučio zbog darova kojima ih je Ilúvatar obećao obdariti i još je htio imati podanike i sužnjeve, Gospodarom htio je da ga zovu, a on da njihovom voljom upravlja.

Ali kad su ostali Ainuri svrnuli svoje poglede k onoj naseobini, smještenoj sred širokih bespuća Svijeta koji vilenjaci zovu Arda, Zemlja, njihova se srca obradovaše zbog svjetla, a oči zaigraše od veselja pred raskoši boja; no velik ih nemir obuze kad začuše grmljavinu mora. I opaziše vjetrove, zrak i tvari iz kojih je Arda bila načinjena, željezo i kamen, srebro i zlato i još mnoge druge: a od svih su ovih najviše slavili vodu. Eldari kažu da još jedino u vodi živi odjek Pjesme Ainura kao ni u jednoj drugoj tvari što je na ovoj Zemlji i da mnoga Ilúvatarova djeca nezasitno osluškuju glasove Mora i ne sluteći što im se iz njih odaziva.

Upravo je vodi usmjerio svoje misli onaj Ainu kojega vilenjaci nazivaju Ulmo, a njega je Ilúvatar najtemeljitije glazbi podučio. O zraku i vjetrovima najviše je premišljao Manwë, koji je među Ainurima slovio za najplemenitijeg. O Zemljinu je tkanju umovao Aulë, kojeg je Ilúvatar obdario znanjem i umijećem jedva manjim od Melkorova, ali užitak i ponos Aulëa leže u stvaralaštvu i u plodovima rada, a ne u posjedništvu ili u vlastitoj nadmoći; stoga on vazda daje, a ne gomila i ne prelazi sa svakog posla laka srca.

Uto se Ilúvatar obrati Ulmu i ovako mu kaza:

„Vidje li kako je Melkor i u ovom majušnom kraljevstvu, u Osvit vremena, objavio rat posjedu tvojemu? Zamislio je on hladnoću, neizmjernu i oštru, a ipak nije naudio ljepoti tvojih vrela i bistrih studenaca. Pogledaj samo snijeg i vještinu leda! Melkor je užgao vrućine i zapalio neukrotive vatre, ali tvoja želja nije presušila, niti je pjesma mora bila potpuno nadglasana. Radije podigni pogled k visokim oblacima i magli što vječito se mijenja i osluhni kako kiša pada na Zemlju! Oblacima si ovim bliži svojem prijatelju, Manwëu, kojeg voliš."

A Ulmo nato odvrati:

„Uistinu je voda postala ljepša negoli sam je ja u svojem srcu zamislio, a u mojim se skrivenim mislima nije rodila pahulja, niti je u mojoj pjesmi igdje bilo spomena kiši. Evo ću potražiti Manwëa da vazda skladamo glazbu tebi na veselje!"

Tako su Manwë i Ulmo od prvog časa bili saveznici i u svemu najvjernije služili Ilúvatarovoj nakani.

No jedva da je Ulmo ovo izustio, a Ainuri dobrano promotrili ovaj prizor, kadli im se on izgubi iz vida, te im se učini da su upravo u tom trenu spoznali Tamu, koju dotad nisu poznavali doli u svojim mislima. Ali im je ljepota one slike ispunila srca te su bili posve zaokupljeni otkrivenjem tek rođenog Svijeta koji im je preplavio umove; zbog toga što ga je nestalo prije nego što se njegov usud ispunio, a krugovi se vremena zatvorili. Neki kažu da je prizor nestao prije nego što je ostvarena vlast ljudi i prije nego što su Prvorođeni nestali i premda su Ainuri svojim Pjevom Svijet obavili, pa Valari nisu uspjeli svojim očima vidjeti Pozna doba ni Svršetak Svijeta.

Zato nemir zavlada Ainurima, pa ih Ilúvatar dozva k sebi i reče:

„Znam za čim žude vaša srca; da ono što vidjeste uistinu i bude, ne jedino u vašim mislima, već stvarno poput vas, a ipak drugačije. Zaista, kažem vam: Eä! Neka bude tako! Odaslat ću u Prazninu Oganj neugasivi, da se nastani u srcu Svijeta i Svijet će Biti, a oni od vas, koji to požele, moći će na nj sići."

I umah Ainuri opaziše u daljini neku svjetlost što je bila nalik na oblak sa srcem od živog plamena i spoznaše da ono nije vizija, već nova Ilúvatarova tvorevina: Eä, svijet koji postoji.

Tako se zgodi da su jedni od Ainura ostali uz Ilúvatara, izvan granica Svijeta, a drugi, među kojima bijahu i oni najkrasniji i najsilniji, od Ilúvatara se otputili i spustili na Svijet. No jedno im je uvjetovao Ilúvatar, ili pak ljubav što su je nosili u srcima: da svojim moćima Svijet otada ispune i svežu, te da zauvijek ostanu na njemu, sve do njegova svršetka i da on živi u njima, a oni u njemu. Upravo im zbog toga nadjenuše ime Valari, Sile Svijeta.

No kad Valari kročiše na Eäu, isprva bjehu zatečeni i izgubljeni, ne znajući što da otpočnu, jer se ništa od onog što su u viziji vidjeli nije još ostvarilo, već jedva da je nastajalo, još bezoblično i mračno. Jer, Velebna je pjesma bila tek stabljika i pupoljak krasnoj zamisli sred Dvorova vječnosti, a ona Slika njezino pretkazanje, a sad su Valari stupili na sam prag Vremena i spoznali da Svijet koji je do tada bio samo sjenka i ljupki napjev imaju svojim moćima tek ostvariti. Tako su započeli s teškim radom u pustoj i neistraženoj divljini, kroz nebrojene i davno zaboravljene vjekove, sve dok u Osvit vremena i sred golemih dvorana Eäe nije nastupio onaj čas i mjesto na kojem su sazdali domaju Ilúvatarovoj djeci. Najveći udio u njezinu podizanju imali su Manwë, Aulë i Ulmo, ali i Melkor je bio s njima od početka, uplićući im se u svaki posao i izvrćući ga, gdje se moglo, na svoju dobit i podloživši velike vatre i tako dok je još Zemlja bila mlada i puna plamena Melkoru se u dušu upila, pa je ovako govorio ostalima:

„Moje će kraljevstvo ona biti, svojom ću je prozvati!"

Ali Manwë je bio Melkorov brat u mislima Ilúvatarovim i najjače oružje drugog napjeva kojim se Ilúvatar obranio od Melkorova nesuglasja, te on umah pozva k sebi jata silnih i slabih duhova i zapovjedi im da se spuste na Ardske poljane i pomognu Manwëu kako mu Melkor ne bi uvijek posao kvario, a Zemlja ne uvenula prije no što procvate.

Manwë pak ovako reče Melkoru:

„Kraljevstvo ovo nije tvoje da ga možeš svojatati, jer bi time veliku nepravdu učinio onima koji su na njemu radili jednako vrijedno kao i ti."

I nastade razdor među Melkorom i ostalim Valarima, te ih on na neko vrijeme napusti i ode u druge krajeve gdje je činio po svojoj volji, a da još iz duše nije iščupao žeđ za Ardskim kraljevstvom.

U međuvremenu uzeše Valari stvarno i vidljivo obličje, a kako ih je Svijetu bila privukla ljubav prema željno iščekivanoj Ilúvatarovoj djeci, onako su nalikovali na njihovu sliku što im se onomad ukazala, ali su bili još veličajniji i još blistaviji. Lik je njihov stoga bio bliži uspomeni na vidljivi svijet što su je čuvali u srcima, negoli Svijetu kakvim ovaj uistinu bijaše, iako im nije trebao ništa više nego što nama treba ruho, jer bivajući nagi ne gubimo ništa od svoje biti. Tako i Valari, kad ih je volja, hodaju svijetom neodjeveni, te ih ni Eldari ne mogu vidjeti, makar bili prisutni. Požele li se odjenuti, jedni Valari uzimaju na sebe muško, a drugi žensko obličje, jer su otpočetka imali različitu ćud, te je svojim odabirom jedino stjelesnjuju, ali je ne mogu izmijeniti; isto kao što se u nas muško i žensko prepoznaju po odjeći, ali ih ona ne čini onim što jesu. No obličja koja Veličanstveni nose nisu uvijek obličja kraljeva i kraljica Ilúvatarove djece, već se znadu i mišlju svojom omotati i ukazati se tako silni i strahotni.

U svoje su društvo Valari privukli mnoge druge pratitelje, neke manje, a neke gotovo jednako moćne, pa su s njima udružili snage da umire Zemlju i obuzdaju joj oluje. A Melkor opazi što su učinili i vidje Valare gdje šeću Zemljom kao vidljivi moćnici, odjeveni u Svjetovno ruho, oku krasni i raskošni, a usto i bezbrižni, a Zemlja da je postala poput vrta njihova užitka, jer su sve njezine potrese umirili. U njemu uskipje jal, te se i on učini vidljivim, ali od puste mu je zlobe i pakosti što je u njemu izgarala lik ostao mračan i jezovit. Sručio se na Ardu, moćniji i strahotniji od svih Valara, poput planine što izranja iz mora i vrhuncima svojim oblake para, zaogrnuta ledenim plaštom i okrunjena vatrom i dimom, a plamen iz njegovih očiju palio je poput žeravice i ledio poput bodeža.

Tako je otpočela prva bitka za prevlast nad Ardom za koju se Melkor s Valarima otimao, ali o tim nemirima ni vilenjaci ne znaju odviše. I dok je ono o čemu se ovdje pripovijeda do naših ušiju dospjelo preko samih Valara, s kojima su Eldalië razgovarali u zemlji Valinorskoj i koji su ih ondje podučavali, ipak su Valari malo spominjali ratove što su prethodili dolasku vilenjaka. No Eldari kazuju da je Valarima vječito uspijevalo, uprkos Melkoru, ravnati Zemljom i pripremati je za dolazak Prvorođenih; ali kako bi koji komad zemlje načinili, Melkor bi ga uništio, kako bi koju dolinu otkopali, Melkor bi je zatrpao, planine što su isklesali, Melkor je urušio, a mora koja su izdubili, on je izlio i ništa nije imalo ni mira ni trajna rasta, jer čim bi Valari otpočeli neko djelo, umah bi ga Melkor omeo ili pokvario. Ipak im nije svaki trud bio uzaludan i premda im se nigdje i ni u kojem djelu njihove želje i namjere nisu ostvarile i premda je sve bilo drugačijeg izgleda i oblika nego što su mu ga Valari u početku namijenili, ipak se Zemlja polako oblikovala i učvršćivala. I tako na koncu, u Osvit vremena, izgradiše Valari Ilúvatarovoj djeci dom među nebrojenim zvijezdama.