Najopćenitija pogreška

Pogreška najvećeg broja stvari je u tome, bilo to pjesništvo, slikarstvo, retorika, mudroslovlje ili drugo, da nešto nije na svom odgovarajućem mjestu. Otuda u govoru hinjeno oduševljenje ili bombastičnost, u glazbi disonancija, u slikama zbrka, u društvu neprilična udvornost i hladna ironija. Promotrimo ćudoređe: nije li to neprikladna pretjeranost? Što je drugo rasipništvo nego velikodušnost koja nije na mjestu; taština je moć koja nije na svom mjestu, škrtost, briga koja nije na svom mjestu; odvažnost, hrabrost koja nije na mjestu i tako dalje. Stvari općenito, ako su na svom mjestu nisu jake i nisu slabe; nisu grešne i nisu vrle. Najveći broj ljudi ne bi imao ništa, ako bi od njihovog života odrezali sve što ne pripada tamo. A ta pogreška ne potječe od nedostatka prosudbe, nego od nesposobnosti da srede stvari po njihovoj naravi.  

Kad se prilagođavamo tuđim naravima pripazimo da ne odamo vlastitu. Tako što je nepodnošljivo smiješno i neće nam oprostiti. Kako je suluda taština živjeti u vjeri da možemo igrati bilo koju ulogu, da možemo obući bilo kakav kostim. Neka je riječ bilo o kome, ali ako se ne ponaša odgovarajuće svom karakteru, budi nepovjerenje i svojom lažnom nadmoćnošću vrijeđa našu osjetljivost. Ako je ikako moguće budimo jednostavni, skromni i ujednačeni. S ljudima govorimo samo o stvarima koje ih zanimaju i koje rado slušaju. Nemojmo druge opterećivati pitanjima. U odnosu na njihove pogreške budimo strpljivi, a u odnosu na njihove sposobnosti pažljivi; budimo obazrivi prema njihovim slabostima i predrasudama. Evo prirodnog ponašanja uzvišenog čovjeka koji se bez naprezanja prilagođava naravi drugih. Pretjerana finoća ne odaje spretnost; izvor umjetnosti je nesavršenstvo prirode.