Hodao je na jednoj nozi ne znajući gdje bi položio drugu. Na zaokretu ulice vjetar je meo prašinu i njegova pohlepna usta gutala su sav prostor.

Počeo je trčati u nadi da će poletjeti svakog trena, ali uz rub potoka pločice bijahu mokre i njegove ruke kojima je mlatarao u zraku nisu ga mogle zadržati. U svom padu shvati da je teži od vlastita sna i zavoli otad težinu zbog koje bijaše pao.

Pierre Reverdy: Pjesme u prozi, 1915