PRED KRALJEVSKOM PLOČOM U BAŠKI

Daj da spustim čelo svoje

Na taj kamen poizdrti,

Daj mi časak, da mi duša

Pomoli se prije smrti!

Sa njega se u srce mi

Neke duge trake šire:

Imena su tvoga crte,

Kralju Dmitre Zvonimire!

Rastjerajte hitre ptice,

I ljudske me mrze riječi;

Oni idu ko na nogam

Da im gvožđe neko zveči...

Pustite me u samoći;

Bog jedini samo znade

Kako li je srcu momu

U čas, nade kad ne 'made!

Ne pjevajte poljem cvjetnim

Laku pjesmu: "nina - nena";

Poturite rađe glavu

I panite na koljena!

Il zar evo ne vidite,

Baš u srce gdje vas dira

Jedna duga zraka žarka

Sa imena Zvonimira?!

Kako oštro ona trepti

I uzalud kako lijeta,

Da ražari srce vaše

Osam stotin' dugih ljeta!

Pustite me u samoći,

Da joj pijem svu vrelinu,

Da raskopam onda gnjevno

Rodna polja i dolinu.

Da prolijem vrh nas more

I po dolu i po gori;

Neka gine zemlja ova,

Kad nas sama ne umori!

Šta me briga; - ja ne mogu

Da vam ljudski život dadem,

Dati ću vam ponajljepše,

Zadnje s vama što imadem!

Pružimo si bratske ruke

Rastrgane iz daljine,

Iskopajmo grob si velik

S kraja na kraj domovine,

I lezimo u njeg mirno,

Kao braća zagrljeni;

Udruženi jednim srcem

I zanavijek sjedinjeni!

Vrh mogile ja ću silne

Udariti natpis gore:

Čudna slova, ploču čudnu

Za povijesne razgovore!

Šta nas briga - neka u sve

Začuđene oči gvire... ...

Aj, mi ćemo spavat skupa,

Kralju Dmitre Zvonimire!

Silvije Strahimir Kranjčević