I stvar je stvor,
i ona slavi slovo
po kojem plovi,
kad je svijet otvaranje,
po kojem slovi,
kad je stvaranje,
po kojem protuslovi,
kad je rastvaranje,
kad se stvari truse,
svaka u se,
svaka u se,
u zatvaranje.
I stvar je stvor,
i ona ima ime,
i ona vapi:"Ajme,
ne napuštaj me, zima mi je,
ne napuštaj me, tmina mi je,
ne napuštaj me, zemlja mi je",
i ona ima svoju tlost
i svjetlost.
Stvar
jest kao i stvor
sa tvari ugovor.
U predvečerje isprevrće
slova,
praista u nova,
i zaista,
što je bilo vrt,
već se čita smrt.
U predvečerje načinje
sebe kao činjenicu,
sebe kao svojstvo,
nečija načinjenica
sumnja u samoopstojstvo,
primjerice imenica
mrači svoju čitkost,
sumrači se, svlači,
razodijeva Eva
do gola, do glagola.
U predvečerje omekša,
obris briše, mreška se
smješka, kaže hoću
mraku, da bi noću
ta otkinuta tkost,
ta takoreći nitkost,
ta duša lutke
ušetala u dušu svijeta,
utkala se u svoju bit.
Ta, dakle, nit
raščinjena tkanja
sanja
svoj broj, svoj zbroj,
svoju kombinaciju,
stvar sanja rastvariti se,
rastvoriti se
u svoj praskozor,
svoj dan, svoje van,
u svoju inkantaciju.
I stvar je stvor,
i ona pita,
tko je tka,
tko je ta
paučina čina,
taj savez, vez,
to sa i bez.
Kruno Quien
