Svoje srce ispuni svim žalostima svijeta.
Svašta je mogao on: na primjer, da ide iznad
sebe
I rasipno pljušti kišom što snaži korijen
nezasitan.
Tako je dan i noć rastao za sobom.
Svoje oči učini draguljima za dar.
Svašta je mogao on, svašta je smio kada poruši
granice sebe,
Sa stotinu ruku što se skladno izmjenjuju
u tkanju
A u onom najvišem trenutku
Tkaju sve odjednom.
Beskrajne povorke dopusti odmah do svojeg
boka.
Sve neprijatelje imenova hrabrim
protiv sebe.
Prirodi bi ravnatelj; tako je šume naselio
smirenjem.
Rijeci da zaborav, livadi čežnju
da ne svrši.
I sve bude ljepše nego on,
U svemu više volje, snage, razuma.
Taj plemeniti kralj na dan vjenčanja s krunom
bude star.
O, sudbino pjesnika, čudotvorca, al samo
do trena
Kad usliši druge.
Slavko Mihalić