Prolazim gradom bučnim kao obalom pješčanom
gdje plima nosi huk talasa zapjenjenih
a oseka dolazi kao molitva
što dan stišava.
Probijam se u šikari ljudstva
i krčim kroz njen orijaški nespokoj
svoju malu stazu obasjanu
svjetlošću pjesme.
Šutljiva pjesmo, sjaju unutarnji,
kakvu mi to patnju otkrivaš
u korijenu i u deblu svijeta?
Koji mjesec
iz mračne šume izvest će te
na žala suncu?
Među ljudima je moj put nevidljiv
kao put snova.
