Do jednostavnosti treba narasti. 

Ruski pisac ukrajinskoga podrijetla, Nikolaj Vasiljevič Gogolj, rođen je u Soročincima u Ukrajini 31. ožujka 1809. godine u plemićkoj obitelji. Došavši u Petrograd, dobio je slabo plaćeni činovnički posao. Neko je vrijeme predavao povijest na petrogradskom sveučilištu, a radio je i kao privatni učitelj. Iz toga razdoblja potječe njegovo prijateljstvo s Puškinom koji ga je poticao na književno stvaranje. 

Dok ne skupiš čitava sebe i ne pokreneš se na rad, ni sam ne znaš koliko se snage u tebi nalazi. Dok ne uradiš loše, nećeš učiniti ni dobro!

Prve zbirke pripovjedaka, Večeri na majuru kraj Dikanjke i Mirgorod, Gogolj piše romantičarskim stilom i obrađuje teme iz ukrajinskog života (ukrajinsko selo, vesele zabave i sajmišta, pjesme i plesovi, nečiste sile i ljubavi). Približavanje gradskoj tematici i udaljavanje od poetičnosti seoskoga života Gogolj najavljuje u svojim prozama pod naslovom Petrogradske pripovijesti (Nevski prospekt, Nos,Portret, Kabanica, Kočija, Luđakovi zapisi). Ovom zbirkom označen je početak ruskog realizma, a Gogolj se smatra utemeljiteljem kritičkog smjera ruskog realizma. Uz realistička obilježja, novelistički je ciklus ovoga autora obilježen groteskom, fantastikom i humorom.

Nije moj posao da držim propovijedi. Umjetnost je ionako propovijed. Moj posao je govoriti u živim slikama, ne s argumentima. Moram prikazati pravi život, a ne raspravljati o životu.

Gogolj je jedan od pisaca koji je u čitatelja probudio svijest o malom čovjeku. Kapetan Kopejkin iz romana Mrtve duše jedan je od obespravljenih boraca za vlastita prava koja ne može ostvariti kucajući neprestano na nova, sve viša vrata državnih carskih ustanova. Akakije Akakijevič Bašmačkin iz novele Kabanica činovnik je kojemu ukradu teškom mukom nabavljenu kabanicu. Popriščin je maleni junak iz Luđakovih zapisa koji živi u nerazmjeru s maštom i stvarnošću, a upravo je taj sukob jedan od najvažnijih elemenata Gogoljeve proze. 

Malo je kazati da je služio revno – ne, on je služio s ljubavlju. Tu, u tom prepisivanju, njemu se je priviđao neki njegov svijet, šarolik i ugodan. Na licu mu se zrcalio užitak; neka slova volio je više od drugih, pa kad bi došla na red, topio bi se od radosti: i smijuckao se, i namigivao, i micao usnama, tako da se je činilo da mu na licu možeš pročitati svako slovo što ga ispisuje.

(Akakije Akakijevič Bašmačkin, Kabanica)

Nikolaj Vasiljevič bio je i dramatičar, a dvije cjelovite komedije, Revizor i Ženidbu, uz nekoliko jednočinki i kazališnih fragmenata, napisao je 1835. i utjecao na razvoj ruske komediografije i drame općenito.

Gogolj je 1842. napisao svoje posljednje i najvažnije djelo – roman Mrtve duše. Roman je trebao biti napisan u tri dijela i obuhvatiti cjelovitost ruskoga života (po uzoru na kompoziciju i sveoubuhvatnost Danteove Božanstvene komedije), no Gogolj svoju koncepciju nije ostvario. Progovarajući o negativnim društvenim pojavama humorom i groteskom Gogolj je oblikovao tzv. „smijeh kroz suze“ koji posebno dolazi do izražaja u ovom romanu.

Žao mi je što nitko nije primijetio pošteni lik u mome komadu. Da, u njemu je bio jedan čestiti, plemeniti lik koji je čitavo vrijeme djelovao u njemu. Taj pošteni, plemeniti lik bio je – smijeh! Smijeh koji sav potječe iz svijetle čovjekove prirode. Vidio sam da se u mojim djelima smiju badava, zaludu, a da ni sam ne znam zašto. Ako se već radi o smijehu, bolje je da se smijemo snažno i onome što je doista dostojno sveopćega rugla.

(Gogolj o gogoljevskom „smijehu kroz suze“)

Gogoljev kritički duh prikazuje sve slabosti svojih suvremenika, precizno ih secira i prikazuje s blagom porugom i ironijom, ali i s blagonaklonošću prema svemu ljudskom, s dobrohotnim razumijevanjem za svakoga, ne optužujući nikoga. Razotkrio je ondašnje prilike i ismijao provincijski mentalitet, veleposjednike i velmože, službenike i skorojeviće, stvorivši likove koji su u ruskom društvu postali obrasci za lijenost, tupoglavost, samoljublje, potkupljivost.

Gogolj je pred smrt spalio drugi svezak romana na kojem je radio deset godina. Treći nije ni započeo, a prvi, koji je doživio brojna izdanja i prijevode, smatra se cjelovitim i završenim romanom.

Nakon što se vratio iz Italije (napustio je Rusiju jer je bio povrijeđen kritikama komedije Revizor), zapao je u duševnu krizu i okrenuo se vjerskom misticizmu. Od liberala i beskompromisnog kritičara društva preobrazio se u konzervativca koji zagovara feudalni poredak i preporod Rusije na vjerskim načelima. Neuspjeh u radu, duševna potresenost i bolest shrvali su Gogolja, koji potkraj života gubi doticaj s književnošću i umire u Moskvi 4. ožujka 1852. godine.

Svi smo mi izašli iz Gogoljeve Kabanice. (F.M.Dostojevski)