„Izgubio sam slobodu neposjedovanja mišljenja."

Eco je bio talijanski filozof, književni kritičar, pisac, semiotičar i esejist. Rođen je 5. siječnja 1932. godine u gradiću Alesandrija u Italiji. Umro je 19. veljače 2016. gopdine, nakon što je dugo bolovao od raka.

Osnovno je obrazovanje završio kod salezijanaca pa se često referira na njihove radove u svojim djelima. Imao je veliku obitelj te, uz majku i oca, dvanaestoro braća i sestara. Premda je njegov otac želio da Umberto postane odvjetnik, on upisuje studij srednjovjekovne filozofije i književnosti na Torinskom sveučilištu i diplomira 1954. godine. Nakon toga radi kao lektor i  bavi se znanstvenim radom (niz eseja i akademskih članaka) te književnim stvaralaštvom. Tijekom godina javno priznanje odali su mu mnoga sveučilišta i fakulteti, dodijelivši mu počasne doktorate zbog dugogodišnje suradnje i predanog rada najčešće s područja semiotike.

Autor je mnogih znanstvenih radova, a za širu je publiku napisao djela Foucaultovo njihalo, Ime ruže, Baudolino, Otok prethodnog dana i Tajanstveni plamen kraljice Loane.

U romanu Ime ruže, likom i imenom svećenika-istražitelja Williama od Baskervilla, odaje počast Williamu od Ockhama, srednjovjekovnom skolastičkom filozofu i teologu te sir Arthuru Conanu Doyleu, autoru romana Baskervillski pas. Ecov William od Baskervilla opisom i ponašanjem podsjeća na  Doyleova Sherlocka Holmesa.Također odaje priznanje djelu i osobi koja je najviše utjecala na njegov životni put, Jorgeu Luisu Borgesu, argentinskom piscu, pjesniku, prevoditelju i esejistu, preslikavši Borgesove karakteristike na lik slijepog svećenika i knjižničara Jorgea od Burgosa, posvećenog celibatu i blagu koje ga je svakodnevno okruživalo – knjigama.

Predlažem da pogledate film utemeljen na romanu Ime ruže te pročitate kratki ulomak iz romana.

 

 

PRVI DAN

Prvi čas

Gdje se stigne u podnožje opatije, a Vilim pokaže veliko oštroumlje.

Bilo je lijepo jutro krajem studenog. Noću je malo sniježilo, ali je do bilo prekriveno svježim plastom, ne višim od tri prsta. Po mraku, odmah nakon jutrenje, poslušali smo bogoslužje dolje u selu. Zatim smo se, kad je granulo sunce, zaputili prema planinama.

Kako smo se verali vrletnom stazom što se ovijala oko brda, vidjeh opatiju. Ne začudiše me zidine koje su je sa svake strane opasavale, slično drugima koje vidjeh po čitavu kršćanskom svijetu, nego obujam onoga za što poslije doznadoh da je Zgrada. Bila je to osmerokutna građevina koja je izdaleka izgledala poput četverokuta (potpuno savršena lika što izražava čvrstoću i neosvojivost Božjega Grada), kojem su se južne stranice uzdizale na visoravni opatije, dok se činilo da sjeverne izrastaju iz samih obronaka brda, nad kojim su se strmoglavo kočile. Hoću reći da se odozdo činilo kako se hrid na nekim mjestima produžuje prema nebu, bez izmjene boja i tvari, te da u određenoj točki prelazi u toranj i u zupčasto krunište (kao da je djelo gorostasa što dobro poznaju i zemlju i nebo). Tri reda prozora iskazivali su trojni ritam njezina izdignutog dijela, tako da je ono što je tjelesno četvrtasto na zemlji, na nebu duhovno trokutasto. Što smo joj se više približavali, razaznavalo se da iz četverokutnog oblika, na svakome od njegovih uglova, nastaje osmerokutni toranj, pet stranica kojega se pružalo na vanjsku stranu — dakle su četiri od osam stranica većeg osmerokuta tvorile četiri manja osmerokuta, što su se izvana očitovali kao peterokuti. A nema nikoga tko ne bi vidio divni sklad tolikih svetih brojeva, među kojima svaki upućuje na tanan dunovru smisao. Osam je broj savršenosti svakog četverokuta, četiri broj evanđelja, pet broj dijelova svijeta, sedam broj darova Duha Svetoga. Po obujmu i po obliku, Zgrada mi se učini onakvom kakvima sam poslije na jugu talijanskog poluotoka vidio Castel Ursino ili Castel dal Monte, ali je od njih zbog položaja bila strahovitija, i sposobna da u putnika koji bi joj se malo-pomalo približavao izazove jezu. A sreća je, kako bijaše jasno zimsko jutro, što mi se građevina ne ukaza kakvom se može vidjeti za olujnih dana.

Ipak neću reći da je pobuđivala radosne osjećaje. Mene obuze strava i potmuo nespokoj. Bog zna da to ne bijahu tlapnje nezreloga mojeg duha, i da sam ispravno tumačio u kamenu ispisana nedvojbena znamenja, još od dana kad ga se gorostasi latiše, a prije nego što se zabludjela volja redovnika drznu da ga posveti pohrani riječi Božje.

Dok su se naše male mazge pentrale posljednjim zavojem planine, ondje gdje se glavni put račvao na trojnom raskrižju, tvoreći dvije pokrajnje staze, moj učitelj za neko vrijeme zasta motreći oko sebe uz cestu, na cestu i iznad ceste, gdje je red zimzelenih borova na kratku potezu oblikovao prirodan krov, bijel od snijega.

„Bogata opatija", reče. „Opat se u javnim prilikama voli prikazati u dobrom svjetlu."

Budući da sam se bio navikao čuti ga gdje izriče najčudnovatije tvrdnje, ništa ga ne upitah. Između ostalog i zato što, prešavši još jedan tvrd komad ceste, začusmo buku, a na zaokretu pojavi se uskomešana četa redovnika i slugu.

Jedan od njih, netom nas vidje, vrlo udvorno nam pođe u susret: „Dobro došli, gospodine", reče, „i ne čudite se što pretpostavljam tko ste, jer smo obaviješteni o vašem posjetu. Ja sam Remigio iz Varagine, samostanski opskrbnik. A vi ste, vjerujem, fra Vilim iz Baskervillea. Opat to vjerojatno zna."

„Ti", naredi obrativši se nekome iz pratnje, „pođi gore obavijestiti da se naš posjetitelj upravo sprema stupiti u utvrdu!"

„Zahvaljujem vam, gospodine opskrbniče", odgovori srdačno moj učitelj, „i cijenim vašu ljubaznost to više što ste, da biste me pozdravili, prekinuli potjeru. No ne bojte se, konj je prošao ovuda i zaputio se desnom stazom. Neće daleko dotjerati, jer će se morati zaustaviti kad dođe do stovarišta gnoja. Prepametan je da se baci niza strmo zemljište..."

„Kad ste ga vidjeli?", upita opskrbnik.

„Uopće ga nismo vidjeli, zar ne, Adsone?" reče Vilim okrenuvši se prema meni, očito se zabavljajući. „Ali ako tražite Vranca životinja može biti jedino ondje gdje sam rekao."

Opskrbnik je oklijevao. Pogleda Vilima, zatim stazu, pa napokon zapita: „Vranca? Kako znate?"

„Hajde", reče Vilim, „očevidno je da tražite Vranca, najmilijeg Opatova konja, najboljega trkača u svojoj staji, crne dlake, visokog pet stopa, raskošna repa, malena i okrugla kopita, ali dosta pravilna trka. Sitne glave, tankih ušiju, a velikih očiju. Krenuo je udesno, kažem vam, i u svakom slučaju, požurite."

Opskrbnik se na trenutak kolebao, onda svojima dade znak i otisnu se nizbrdo desnom stazom, dok su se naše mazge stale nanovo penjati. Kad sam se spremao da priupitam Vilima, jer me izjedala znatiželja, on mi namignu da pričekam. I doista, nakon nekoliko časaka začusmo veselo klicanje, a na zaokretu staze ponovno se pojaviše redovnici i sluge vodeći konja na uzdi. Prođoše pokraj nas i dalje nas ponešto zbunjeno gledajući, pa pođoše ispred nas prema opatiji. Mislim da je Vilim svojoj mazgi usporio korak ne bi li im omogućio da ispričaju što se dogodilo. Mogao sam, naime, zapaziti kako se moj učitelj, u svemu i po svemu čovjek pun vrlina, prepušta poroku taštine ako je riječ o tome da dokaže svoje oštroumlje, pa kako sam već procijenio njegovu nadarenost profinjenog diplomata, shvatih da želi stići na odredište pošto ga pretekne pristojan glas kako je učen čovjek.

„A sad mi recite", na koncu se ne mogoh suzdržati, „kako ste znali?"

„Dobri moj Adsone", reče učitelj. „Cijelim te putem učim da raspoznaješ tragove kojima nam svijet govori poput velike knjige. Alan de Lille kazivao je da

omnis mundi creatum
quasi liber etpictum
nobis est in speculum

(sva stvorenja svijeta
kao i knjige i slike
naše su ogledalo)

a mislio je na neiscrpnu zalihu simbola kojima nam Bog, preko svojih stvorenja, govori o vječnom životu. No, svemir je još rječitiji nego sto je mislio Alan, i ne samo da govori o zadnjim stvarima (u kojem slučaju to uvijek čini na nerazumljiv način), nego i o onima koje su nam bliske, a u tome je potpuno jasan. Gotovo se stidim što ti ponavljam ono što bi morao znati. Na raskrižju, u još svježem snijegu, posve jasno su se ocrtavali otisci konjskih kopita, a bili su upravljeni prema stazi s naše lijeve strane. S lijepim i podjednakim razmakom među sobom, ti su znakovi kazivali da je kopito maleno i okruglo, a galop vrlo ravnomjeran — tako zaključili o naravi konja, i to da ne trči nepravilno kao pomamljena životinja. Tamo gdje su borovi oblikovali nešto kao prirodno krovište, neke su grane bile nedavno polomljene upravo na visini pet stopa. Na jednome od grmova kupine, gdje je životinja vjerojatno skrenula da bi udarila stazom sa svoje desne strane, dok je ponosno stresala svoj lijepi rep, još je među trnjem bilo dugih crnih dlaka... Nećeš mi, napokon, reći kako ne znaš da ta staza vodi do stovarišta gnoja, kad smo vidjeli, penjući se donjim zavojem, gdje pjena od otpadaka silazi nizbrdo sve do podnožja južnog tornja, prljajući snijeg. A prema položaju raskrižja, staza je mogla voditi samo u tom pravcu."

„Jest", rekoh, „ali mala glava, šiljaste uši, velike oči..."

„Ne znam ima li ih, ali redovnici u to čvrsto vjeruju. Izidor Seviljski je govorio kako ljepota konja zahtijeva „ut sit exiguum caputetsic-cum propepelle ossibus adhaerente, aures breves et argutae, oculi magni, nares patualae, erecta cervhc, coma densa et cauda, ungularum soliditate jhca rotunditas". Da konj za kojega sam prosudio da je prošao nije bio uistinu najbolji u staji, ne bih mogao objasniti zašto ga nisu progonili samo konjušari, nego se zbog toga potrudio čak i opskrbnik. A redovnik koji konja smatra izvrsnim, takvim da nadilazi prirodne oblike, može ga vidjeti samo onakvim kakvima su mu ga opisale auctoritates, osobito ako", i tu se zlobno osmjehnu na moj račun, „ako je učeni benediktinac."

„Dobro", rekoh, „ali zašto Vranac?"

„Neka ti Duh Sveti da više soli u tikvi nego što imaš, sinko moj!", uskliknu učitelj. „Koje bi mu ti drugo ime dao, ako glavom veliki Buridan, koji će sada postati rektorom u Parizu, kad je imao govoriti o lijepu konju nije našao prirodnijega imena?"

Takav je bio moj učitelj. Ne samo da je znao čitati iz velike knjige prirode, nego je znao i način na koji redovnici čitaju spise, i na koji preko njih razmišljaju. Bio je to dar koji će mu, kao što ćemo vidjeti, prilično koristiti u danima koji nadolaze. Njegovo mi se objašnjenje, uz to, učini do te mjere bjelodanim, da je poniženje što ga sam nisam iznašao nadvladao ponos što sam u njemu sudionik, pa gotovo čestitah samome sebi na svojoj pronicavosti. Takva je snaga istine te se, kao i dobro, sama od sebe širi. I hvaljeno budi sveto ime Gospodina Našeg Isusa Krista zbog toga lijepog objavljenja što mi se ukaza.