• Zgrada izvana, iznutra, knjižnica, hol...

Rekli su...

Više je savršenstva u običnoj kapljici vode nego u svim strojevima koje su izmislili ljudi.

Albert Einstein

Obljetnice

Eugene Ionesco
„Ja ne poučavam, ne svjedočim, ne objašnjavam, nego nastojim objasniti samoga sebe…“  (Dnevnik) Eugene ...
Ivo Andrić
„Priča je kao čovjek za koga vrijeme nema više značenja i koji stoga ni u tuđem životu ne pridaje vremenu ni redovnu tijeku vremena neku ...

Tko sam ja?

Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja. Žena nerodilja, ali ne i žena nemajka.
Ljubavnica, ali ne i preljubnica.
Ona za koju je njezin „dečko“ bio uvijek jedini muškarac na svijetu. Nezamjenjiv, dok god je tu, pa makar bio tek puki
narcisoidni muški simbol, privlačan do bola i
dalje od toga
ništa.
Ja žena otpor i žena prijekor; žena morska medvjedica i morska meduza;
žena koralj i žena spužva; žena lupar prilijepljen o hrid,
i žena hrid o koju je prilijepljen lupar
muškarac…

Poljubac života
Znatiželja da odgonetnem svoj život uvijek me je poticala na buđenje, pa tako i sada. Još ne znam  gdje sam ni kuda ću. Ali znam tko sam. I gdje sam bila, i kamo sam pošla.
Živa sam, dakle. Darivaju nas onim što nam je bilo nasilno oduzeto. Ako nisi kradljivac besciljno razasutih darova života, onda si možda pjesnik. Ili mrtvac…Duboko negdje u dnu mojega mozga, u ozelenjeloj šumi alga, pjeva tako opojno večernji slavuj…
A mene nema. Moja unutrašnja radionica riječi kako je pusta. Nisam li htjela dovršiti zadnju strofu jedne stotinu morskih milja od mene udaljene pjesme? Ali kad je to bilo? Vrijeme satova je stalo. Sve je iz mene i iz sata na tornju pobjeglo, raspršilo se u pjenu. Stari životni ritam je razoren, treba s mukom stvoriti novi. Ritam svemirskih zbivanja u tome nam ne pomaže…
Ovo tu nezbiljska je geometrija lijenih lomljivih površina zbilje, micanje sjena po tragu ljudskih sudbina.

Do zalaska sunca hodajući za kamilicom

Izgubljen neka je dan u koji se nije plesalo – govorio je Zaratustra. Zapisah to u svoju bilježnicu kad mi je bilo osamnaest godina, a Nietzsche mi je ostao zauvijek velika primamljiva tajna. Dani. Koliko ih je za mene otada izgubljeno! Zacijelo bi bili svi, da nisam odavna malo tu rečenicu preinačila: izgubljen neka je dan u koji se nije hodalo! Ležeći pišem, spavam, starim. Hodajući živim.
***
Nisko na nebu večernja zvijezda sja, žar prolaznosti obasjava naš put…Da, tu je, unatoč svemu, i poezija…Ta prva i posljednja ljubav mog života – neće li i ona biti po obrascu posvuda prisutnih himera, skrovište izdaje?
Ako postoji smrt – razmišljala sam – nije li ljubav sućut prema životu? Čemu napor da maštom stvoriš đavla, kad je on naprosto – tiranija praznog Ja! Nije mi žao mene. Žao mi je svih u zamku uhvaćenih djetinjstava, na koja pada sve gušća i tamnija sjena autoritativnog Nepostojećeg.
***
Sloboda se ne dijeli građanima kao cirkuska ulaznica, niti se može naći gotova za svačiju mjeru kao odijelo u konfekciji. Vidim kako ona nastaje od prepreka, kako se gradi svakog trena, formirana iz našeg kretanja, iz naših međusobnih odnosa, iz neslobode historije i iz slobode naše svijesti koja treba da joj se opre uvijek iznova.  Sloboda je akcija, a ne pasivnost; ideal, ne navika; htijenje, a ne filistarska ravnodušnost.
Kažemo ptica u kavezu pati, jer su sve njene moguće težnje prigušene rešetkama, a u zamjenu za njih mora nositi u sebi mučno prisutnu jednu jedinu – težnju za slobodom. Ptici slobodnoj sloboda malo vrijedi ako nije našla sebi drugog cilja, nego da bez prestanka premjerava prostor svoje slobode, umjesto da razmiče njegove granice.
***
Hodajući svatko za svojom spasonosnom biljkom, za svojom malom privatnom istinom, zaboravljamo svakidašnju dužnost slobodnog čovjeka: da slobodu pretvara u misao. Da je pretvara neumorno u misao o čovjeku, u misao o humanom, kao što to nijemo čine za nas ili umjesto nas zemlja i kamen – kamen koji nam gleda u oči i zemlja koja vjeruje u nas: u mrzovoljne buntovne sanjare koje je nazvala svojim građanima.

Pod muškim kišobranom

Po J. J. Rousseauu, onaj tko je prvi ogradio komadić zemlje bodljikavom žicom i rekao „ovo je moje“ – utemeljio je na ovom planetu privatnu svojinu.
Po meni, onaj tko se prvi sjetio da – dok dažd pljušti kao iz kabla i gromovi se muklo valjaju nebom – rastvori nad svojom glavom veliki crni, žicama opšiven i drškom od slonokosti ukrašen muški kišobran, utemeljitelj je ove naše blagoslovljene i uklete, sanjarske, tehnokratske, kućne, morbidne i još uvijek robovlasničke civilizacije. Civilizacije muške, protekcionističke, ratničke, biznismenske. Razumom sve arogantnije. Nerazumljem sve zasićenije. I, na svu sreću, već dobrano na izdisaju.
Prijavi na DeliciousPrijavi na DiggPrijavi na FacebookPrijavi na Google PlusPrijavi na StumbleuponPrijavi na TechnoratiPrijavi na TwitterPrijavi na LinkedIn