|
Nebeska životinja jednoga jutra |
| stražnjim nogama čvrsto stoji na starom tlu, |
| prednjima hvata svoju posljednju budućnost |
| i riče plamenom i glasom. Tako je postaješ svjestan. |
| Jest, ali takve životinje (kažeš) nema. |
| Jednom udarena o zemlju misliš da si prokleta, |
| drugi put bačena u visine misliš da si ozračena, |
| moliš je, kao godišnja doba, da ustali red, |
| kako bi bila u malenim glasovima stvari koje ruke dodiruju |
| zauvijek spokojna, zaliječena od neba čije račune |
|
ne znaš, |
| jer od njenog repa do zubiju (kome ih ona kesi?) |
| vrijeme je od nekoliko nervoznih apokalipsa. |
| Zovi je kako hoćeš, vidi je gdje znaš, |
| ona te tog jutra, ljudska dušo, |
| koja si samo golo tijelo sa lagano zacrtanim spolom, |
| vitla na vrhu svog zubatog repa. |
| Jest, ali takve životinje (opet kažeš) nema. |
| Možda, možda je tako, ali sad si čuo, |
| sada će je biti, o njoj smo dosta govorili, |
| i kada (na početku, kraju, sredini) ne znaš |
| što se s tobom događa, to ona, ta refleksivna noć, |
| rimuje vrh repa i našu glavu. |
|
Danijel Dragojević |
