Svoje srce ispuni svim žalostima svijeta.

Svašta je mogao on: na primjer, da ide iznad

sebe

I rasipno pljušti kišom što snaži korijen

nezasitan.

Tako je dan i noć rastao za sobom.

Svoje oči učini draguljima za dar.

Svašta je mogao on, svašta je smio kada poruši

granice sebe,

Sa stotinu ruku što se skladno izmjenjuju

u tkanju

A u onom najvišem trenutku

Tkaju sve odjednom.

Beskrajne povorke dopusti odmah do svojeg

boka.

Sve neprijatelje imenova hrabrim

protiv sebe.

Prirodi bi ravnatelj; tako je šume naselio

smirenjem.

Rijeci da zaborav, livadi čežnju

da ne svrši.

I sve bude ljepše nego on,

U svemu više volje, snage, razuma.

Taj plemeniti kralj na dan vjenčanja s krunom

bude star.

O, sudbino pjesnika, čudotvorca, al samo

do trena

Kad usliši druge.

Slavko Mihalić