• Zgrada izvana, iznutra, knjižnica, hol...

Rekli su...

Ne postoji stara i moderna literatura, već samo vječna i prolazna.

Ernst von Feuchtersleben

Obljetnice

Eugene Ionesco
„Ja ne poučavam, ne svjedočim, ne objašnjavam, nego nastojim objasniti samoga sebe…“  (Dnevnik) Eugene ...

Kada smo se u zimu 2002. godine preselili u novu školsku zgradu ushitu, veselju i ponosu nije se nazirao kraj. Desetljeća provedena u staroj zgradi Gimnazije i njenom dvorištu, zasigurno su na svakome od nas ostavila neki trag.

Svima nam se činilo da je divno što smo se riješili peći na drva, mračnih razreda, starih i oštećenih ploča... i nitko, baš nitko nije se sjetio da smo tamo ipak ostavili nešto krasno, vrijedno i veliko. Nitko se nije sjetio i nikome nije nedostajao..., a onda je na adresu nove škole u Bolničkoj ulici 59, stiglo pismo tužnog sadržaja, naslovljeno na naše učenike. Pisalo je:

 

Proljeće, 2003.

Djeco, djeco moja! Gdje ste?
Mjesecima sam već tako usamljen. Ne čujem vaš smijeh, galamu, nema vriske ni velikog odmora. Nema školskih utakmica... Već me dugo nije udarila niti jedna lopta. Ne mirišem vaše tople sendviče, čips s paprikom, nekako mi je čisto korijenje... Nema čokolade, žvakaća, nema... Nema ni papira, opušaka...
Gdje ste djeco?
Tužan sam. Jako sam tužan. Kolike sam ja generacije mladih ispratio u svijet, kolike ja tajne znam, koliki su prvi poljupci pali u mojoj hladovine... I suza je bilo.
Djeco moja, gdje ste?
Star sam i umirem, a vas nema.
Zašto ste me ostavili? Ja jednostavno ne mogu tako dalje, ne želim živjeti bez vas. Što se to desilo, uostalom, kamo ste svi nestali?
A onda su mi lastavice rekle: „Ti stari glupane, pa oni imaju novu školu, odselili su i više se nikada neće vratiti. Svi to znaju, a i ti slutiš samo si ne želiš priznati i ne želiš prihvatiti."
Djeco moja!
Zaboravili ste me! I ja bih s vama, za vama. Ima li negdje mjesta u nekom zabačenom kutu novog školskog dvorišta za jednog bodljikavog starca poput mene?
Ne tražim puno, samo da vas gledam... I moja krošnja će s vama rasti.

Stari kesten iz gimnazijskog dvorišta

 

Postiđeni i žalosni, nakon pročitanog pisma, dugo smo razmišljali kako pomoći starom kestenu. Premjestiti stogodišnjaka bila je nemoguća misija, ali premjestiti njegov pomladak – to je već bilo ostvarivo i imalo je smisla.
Profesorica Ljiljana Rupena-Kelemen, uzela je jedan poluotvoreni kestenov plod i donijela ga u našu novu školu. Udahnula mu dušu i osobnost učenika, tinejdžera, srednjoškolca s poznatim osobinama na putu prolaska kroz tešku srednjoškolsku dob. Dala mu je ime Kesteen.
On je uvijek ljut, osjeća se neprihvaćeno, zatvoren je u svoj, naizgled, neprijatan oklop, spreman je ubosti - uvrijediti, mrzi cijeli svijet, vjeruje da je najpametniji, ali ga nitko ne razumije... Kao i mnoge tinejdžere, dok su mladi, zeleni i nezreli, teško ga je držati u ruci, ali kada sazri i otvori svoj oklop, u njemu se otkriva krasna unutrašnjost; lijep, gladak, predivan plod, odnosno divan mladi čovjek. Cilj svakog srednjoškolskog profesora je da procesom odgoja i obrazovanja, otvori Kesteenovu ljusku.
I tako je nastala školska maskota koja već niz godina pronalazi svoje mjesto u životu škole, a mi vjerujemo da je stari kesten sretan što su njegova djeca došla u novu školu, ako već nije mogao on sam.
Ponekad ga posjetimo, sjednemo na drvenu klupicu pod njegovom ogromnom krošnjom i razgovaramo o tinejdžerima kroz stoljeće Srednje škole u Pakracu.

kesteen 2

Prijavi na DeliciousPrijavi na DiggPrijavi na FacebookPrijavi na Google PlusPrijavi na StumbleuponPrijavi na TechnoratiPrijavi na TwitterPrijavi na LinkedIn