Čuvar sreće

 

Međuvrijeme

"U beskonačnom trajanju svemira postoje međuvremena kada su galaksije samo praznine u crnom beskraju, a njihova sunca tek male, ljudskom oku jedva zamjetne točke svjetla na noćnom nebu zemlje. Bilo koje zemlje. Tada, svi oni zapisi - pohranjeni na magnetnim diskovima velikih računala, kao i trodimenzionalne fotografije koje opisuju život (ili živote) među desecima poznatih inteligencija i tisućama različitih rasa - prestaju biti činjenicama, a tek mali dio njih, među kojima i priča što slijedi, postaju protokom vremena neka vrsta legendi.

I mada se s izrečenim ne bi složili baš svi znanstvenici Međugalaktičkog ceha - a naročito ne neki među vrlim Povjesničarima na čelu s Kronom Trećim, Uzvišenim, kako uobičava samoga sebe nazivati - ne treba odmah, kao neosnovanu i znanstveno nedokazivu, odbaciti tvrdnju prvoga od velikih Čuvara, Dzenge Zamišljenog, da je vrijeme samo misao i ništa više. 

U jednom od takvih međuvremena, ljudi s njegova, Dzengina svijeta, našavši se u vrtlozima zbivanja koja su se, kako to već obično biva, otela kontroli, zaboraviše stvarno ime svog planeta, kao i njegovo mjesto u naizgled nepromjenjivom prostoru svemira, pa on ostade samo Zemlja, a svemir koji ga okružuje tek nebo omeđeno tamom povrh polarne svjetlosti Sjevera. A ono što se zbivalo izvan dosega shvaćanja tih Zemljana, za njih se jednostavno nije zbivalo, i tako će ostati sve do ponovnog slučaja kada će znanje - ne ono skriveno ili zauvijek izgubljeno među ruševinama atomskog rata, već ono neizbrisivo utisnuto u genima rase - pronaći put do nekog naročitog uma i buknuti plamenom minulih tisućljeća. "(...)

(Zoran Pongrašić: Čuvari sreće, Mentor, Zagreb, 2004.)

Zanima li vas nastavak, morat ćete posegnuti za narečenom knjigom. Nemajte straha! U duhu Mjeseca hrvatske knjige, koji je za nama, pročitajte jednu zbirku hrvatskih SF-priča.