Putujmo, moja dušo, ovim nesklonim svijetom.
Ne ljubimo ga očima, usprkos žeđi
koja nas mori; ne žurimo se da primimo
njegove darove u znatiželjno srce.
Hodajmo samcati najstrmijim stazama,
na opasnim mjestima postavljajmo znakove
i samo vjevericu s orahom modrim u zubima
pitajmo za godišnja doba, za dan prohujali
između korijenja smreka, zelenila
pamćenja.
Ali bilo što da istražujemo na zemlji,
mi možemo samo da joj se obraćamo samo onim
što nam je dala ona sama, radosno,
(mladošću, očima nesigurnih mijena i priviđenja).
Cvijeće nije zato tu da nas dopunjuje,
mi smo zbog toga živi da branimo njegov
život.
Treba ga gledati: taj nerazumljivi
hod svega oko nas
da bismo saznali jedinu svoju mogućnost
disanja.
A ljubav je nešto posve drugo. O, ta udaljenost
od sebe do mira tog cvijeta
što nam je dan da možemo
gledati njegovu sreću. To zrenje stvara u nama
žeđ i pojam ljubavi, otkrivši da je ona
najteži put nedostižnoj ljepoti sna.
Zašto se kolebamo? Zaputimo se dakle
tamo odakle nas cvijet više ne može vratiti
čak ni kada saznamo sve zablude koje smo
gajili
mladošću, očima nesigurnih mijena i
priviđenja.
Ali bilo što da smo našli u riznici zemlje,
ljubimo to zauvijek, zauvijek.
I samo zauvijek.
Jer drugu riječ ne umije da nam kaže
nepoznata vječnost. Ona spava.